Sve sto u jedan blog moze stati...

četvrtak, 21.02.2008.

Zalutati kao Columbo

Lagani uvod:

Došlo vrijeme da i moja malenkost stavi par misli na ovaj moderni papirus, više zbog selektivnog pamćenja, što je sve očitije u mom slučaju, nego poradi narcisoidnog uvjerenja da znam pisati i da su moje misli vrijedne dijeljenja sa širokim pukom koji će utrošiti vrijeme na čitanje ovog uratka (brat i majka, ako joj sve isprintam na font 30).
Žalosno je (meni osobno) što je bilo trenutaka inspiracije, kroz razna dosadašnja bezbrižna druženja i vucaranja po raznim lokalitetima kugle nam zemaljske, fenomenalnih iskustava, i tada sam bio uvjeren nezaboravnih priča, koje nikada nisam stavio na papir (lijenost NIJE vrlina). A možda sam trebao (za mamu i brata ako ništa drugo).
A sada...hm.... ništa lakše, pođimo!!


Teški uvod:

Nakon što sam se dovukao nazad iz ZDA (SAD na slovenskom, slijedi objašnjenje), sa krvavo zaradjenim $ u zadnjem džepu Levisica, i nakon što sam veliku većinu zdrobio u prva dva mjeseca (Krakow, Jadran, centralna Europa, janjetina sa mladim lukom itd), i nakon što mi je orginalni plan vidno loše isplaniranog puta na Madagascar (previdio sam činjenicu da bih došao usred sezone ciklona, što bi moj entuzijazam za hiking i kampiranje ispralo kao i njihove zemljane putove!) pao na prvoj preponi, odlučio sam se za malo jednostavniju varijantu: put centralne Amerike tj. "Bogate Obale" aca Costa Rice.
Nakon donešene odluke o lokaciji, pokušaja uštede love na kombiniranju avio karata (tko bude strpljiv i pročita ovaj uradak do samog kraja, razumijet će zašto "pokušaja uštede"), te skupljanja budžeta za put, ono malo dolara što je ostalo, žicanja dragih mojih, te donacije Super Sporta u zadnji čas (ovim putem im zahvaljujem još jednom) došao je i dan polaska. Nakon punih 28min pakiranja, šator, vreča, sprej za krvopije, fejk Ray Banice, te najdraže majice kratkih rukava, bio sam spreman za otisnut se putevima starog morskog vuka Columba!


29.01. - dan PRVI - polazak

Akis (Grčka), Joe (Engleski Bobby), Adolfo (Costa Rica)

Dio onog pokušaja uštede love, sastojao se od leta iz letališča Maribor do Londona, Ryan Air je bio u pitanju, koji me istovario na Lutonu, aerodromu ne tako blizu Londona (1 od 5 Londonskih). No pođimo po redu. Krenuh put Maribora cestom kao suvozač jedne jedine nam Ive Dananićke, koja je zbog tog transporta rasutog tereta uzela slobodan dan... zahvaljujem! Nakon kratkog ali ugodnog puta stižemo u Maribor, tj. na Letališče Maribor (aerodrom - za vas par jezično neupućenih:)), koji je nakon krava koje pasu sve okrenute u istom smjeru, bio još jedan eminentni primjer neprikosnovene EU-e. Potpuno izgubljen u velebnoj kombinaciji arhitektonske genijalnosti i blještavila sa velikom dozom ukusa koje me okružuje, gotovo zakasnim na let. Još vidno šokiran slijećem na Luton, sjedam na vlak (32 bloody Pounds), dolazim do Londona, podzemna (12), odlazim sa frendovima na pivo, dva (35). Dok traje utakmica Arsenala protiv naših starih dužnika Newcastle-a, u Baileys Pubu na ulici do nedavno zvanoj "murder mile" (skrivena poruka), ispijajući treći Guinness(dobar kao majčino mlijeko), shvatim da me London košta petinu budžeta (tupa bol). Bježeći glavom bez obzira, preko zalaska sunca u New York, nezaobilazne hot&sour juhe na Newarku, nakon 14-ak sati slijećem u San Jose!


Down town San Jose

Zanimljivost: Letališče Maribor će uskoro biti preimenovano u "Letališče Edvarda Rusjana" u čast prvog slovenskog letaleca. E da se njega pita...


30.01. - dan DRUGI

Nepovratno izgubljen u okrutnom svijetu vremenske razlike. Dovraga i bestraga.


31.01. dan TREĆI - San Jose

Steven Hui (Tailand), Mauricio (Costa Rica), Gio (Italy)

Nakon kasnog sinoćnjeg dolaska u San Jose, prevrtanja svoga znanja španjolskog sa taxistom( upala mišića od silnog španjolskog), pokušavajući sa Davor Šuker, Zvone Boban, Dubrovnik objasniti gdje se točno nalazi ta Croatia, te proživljenih strahova prolaska kroz crvena svjetla (navodno je ok ako nikoga nema iz drugih "zelenih" smjerova) stižem u hostel, iskeširam 5$ za noć te potpuno šokiran brojem celzija u zraku zaspim okupan u znoju (klima free hostel). Jutro je, San Jose... Utisci: gužva, vruće, galama, zvuk trube, još malo gužve, miris nečega nedefiniranoga (loš), prljavo, smeće, opet vruće, šareno, McDonalds, Burger King (bloody jankees) sve u svemu... Potpuno očaravajuće! Iako glavni grad ima neki svoj intrigantni šarm, mene je u ovaj kutak svijeta privukla, jedna jedina...Majka Priroda!


Mercado central, San Jose


Cariari, glavna cesta

Zanimljivost: San Jose je jedan od najmlađih glavnih gradova srednje Amerike (osnovan 1738. g., proglašen glavnim gradom 1823. g.)!

Činjenica: prvi Europljanin koji je stigao na Costa Ricu... jedan jedini Columbus, Christopher Columbus (1502. g.)



01.02. - dan ČETVRTI - Tortuguero

Carole (Canada), Luisa (Spain), Felix (Germany)

Nakon što sam s Mauriciom (vlasnik hostela, član "search & rescue" tima) utvrdio "itenirary" svog dvotjednog bivanja u "bogatoj obali", ranim jutrom krenuh put "coca cola" terminala na jedan od tri autobusa (pokazalo se progresivno lošijeg kako fizičkog tako i mehaničkog stanja od prvog prema trećem). Nakon ukrcaja, put je vodio preko serpentinama krcate ceste kroz očaravajuće tropske kišne šume (opravdale naziv), nepregledne plantaže banana (kg = 50 lipa), mjesta Cariari gdje sam se upustio u razgovor sa vozačem autobusa o kompleksnosti nogometne igre i općenito filozofije života (na španjolskom!?), lokalnih farmera koji na nerjetkim zaustavljanjima autobusa za sitniš prodaju mješavinu pečenog mesa, plantanosa, limuna i voća pakiranih u vrečice za smrzavanje (to-go casados), poljskih puteva (10 km/h preporučena a i omogućena brzina). Nakon 5 sati nevjerojatno izdržljivih autobusa (sumnjao sam...priznajem), stižemo do posljednje stanice, Pavone, nečega što sam ja zamišljao mjestašcem, no stajala je samo jedna stara drvena nadstrešnica, pod koju su se svi stisnuli bježeći od naleta pljuska! Zaboravih napomenuti da je jedini način kako doći do Tortugera (T) vodenim putem. Nakon neizbježnog socijalnog kontakta za vrijeme trajanja pljuska, Alfonso povede povorku prema čamcima. Nakon prolaska kroz močvarna područja (tenisice uzaludne, tabani kao lice albino sharpeia), 1.5 km dalje stižemo do čamaca, uplivavamo u njih i kroz labirint uskih i mutnih kanala, preko rijeke T dolazimo do sela T. Iskrcavamo se, potrošim pola boce spreja za krvopije (denge groznica), ismijemo legendu sa dva crvena kofera na kotačiće (svuda blato i zemlja), smjestimo se u obližnjem hostelu ("mi", kao ja i 6 ljudi upoznatih tokom one socijalizacije), te brže bolje naručimo lokalno pivo Imperijal i Ceviche (sirova riba u limunovom soku..super fino) te uz zvukove bubnjeva, šumove Karipskog mora i u društvu iguane na obližnjem kokosovom drvetu uvučemo se u sveprisutni PURA VIDA life style...


Tipičan radni dan


Kuća na obali rijeke Tortuguero

Zanimljivost: "Pura vida" iliti dobar, čisti život, koji osim što ga koriste za pozdrav je i dio cijelog životnog plana Ticosa! Bezbrižnost, smijeh, "take it easy" stav je i više nego očit! Pura vida Costa Rica!!

Činjenica: N.P. Tortuguero je najvažnija lokacija sjeverne hemisfere za liježenje jaja kornjača, koje se vraćaju na crni pijesak plaža Tortuguera (35 km) svake godine, od kojih su najzastupljenije Tortugas verdes (zelene kornjače) aka glavate zelve.



02.02. - dan PETI - N.P. Tortuguero

Elena (Spain), Laura (Spain), Maria (Costa Rica), Feliciano (Costa Rica)

Nakon očito pretjeranog konzumiranja lokalnog piva, u CIK zore "mi" + Feliciano (nas vodič) uskačemo u kanu i prije samog izlazka sunca, prije ostalih homosapiensa, uplovljavamo u N.P. Tortuguero, očaravajući dio ove zemlje, kojeg s razlogom zovu "mala Amazona". Polagano ploveći kroz isprepletene kanale džungle, dijelom očaran onim što me okružuje, a dijelom koncentriran i ujedno izgubljen u milozvučnosti španjolskoga jezika našeg vodiča, dolazimo do uskog potpuno obrasloga kanala u koji se jedva uvlačimo kroz šumu lijana. Zamoljeni od Feliciana da na par minuta potpuno utihnemo (tako su mi barem preveli), čekamo.... I onda je čarolija počela... Prvo, pojedinačnih zvukova, sa svih strana, koji su postajali sve jači i jači, pretvarajući se u harmoniju, u igri laganog vjetra i sunca koje se jedva na par mjesta probija kroz gustu džunglu. Kajman koji je iznenada isplivao pored kanua (srce u peti), glasanje našeg vodiča (ispostavilo se učinkovito) koje je urodilo urlanjem Howler majmuna, tucan koji je odletio sa drveta, na koji je od nikuda doskakala porodica Whitefaced majmuna (kapucinera), koji su bez imalo straha i puni znatiželje došli nama na dohvat ruke... Bezvremenski... Iako je trajalo svega 15-ak minuta, imao sam osjećaj kao da je vrijeme stalo... Nezaboravan osjećaj moga prvoga susreta sa džunglom. Potpuno očarani ovom potpuno divljom i nedirnutom prirodom nakon trosatnog veslanja po močvarama T., Feliciano odluči da, pošto smo mu tako dragi (najdraži u povijesti dragih), će za samo 5$ po osobi (hm) provesti nas do vrha obližnje planine, ni manje ni više probijajući se sa mačetom, što kroz čudo raslinja, što kroz rojeve dragih nam krvopija, slušajući njegove priče o otrovnim zmijama, paucima, pa i žabama (poison dart frog, otrov može ubiti do 9 ljudi), koje ni u kom smislu nisu pozitivno utjecale na opću smirenost moga duha, istovremeno razmišljajući o svojim najdražima i stvarima koje nisam u životu stigao iskusiti, stižemo do vrha odakle, nakon što sam došao k sebi, sam bio svjedok zrakooduzimajućeg( :) ) pogleda na ušće rijeke T koje se ulijeva u Atlantski ocean i poluotoka na kojem se nalazi samo selo. Da nam se iskupi (Feliciano) za sijede koje nam je nepovratno priuštio, kokos direkno skinut sa drveta, nešto domaćeg ljekovitog bilja, crni pijesak plaže i novi susjed na onom istom drvetu (dvoprsti lijenjivac) potpuno nas je vratilo u melankoliju ovog malog dijela raja...


Dijete u ležaljci, Tortuguero


Vodič Feliziano i moja malenkost


U džungli Tortuguera

Zanimljivost: Casados (riža, grah sa piletinom ili svinjetinom) je tradicionalno jelo koje je svoje ime dobilo "priča se" u vremenima kada se rad većinom odvijao na plantažama, te bi na zajedničkoj stanci za ručak onaj muškarac koji ima najviše hrane, najbogatiji ručak bio zvan Casado (oženjen)!

Činjenica: Iako pokriva samo 0.03% površine planeta, Costa Rica je dom za 6% ukupnog biljnog i životinjskoga svijeta ove naše kugle zemaljske!! Pa ti vidi!



03.02. - dan ŠESTI - N.P. Volcano Arenal

Zdenek (Chech Republic/Canada), Elfrin (Costa Rica), Al & Lois (Canada)

Rano jutarnje buđenje (opet cik zore) kako bih, prije nego napustim ovaj raj, sjeo još jednom na crnu plažu Tortugera i gledao kako se sunce uzdiže iznad Atlantskog oceana. Pokušavajući spremiti tu sliku u neiskvarene dijelove sive mase, ponovo uplivavam u čamac i... nanovo put pod noge mokre! Krstareći ponovo kroz svu silu mutnih močvarnih kanala, preko bliskog susreta (par metara od čamca...čamac lagano trulkast) sa cca 4-metarskim krokodilom, fenomenalno zanimljivih Ticosa (vizualno i društveno) koji su ulazili i izlazili iz čamca duž dvosatne plovidbe, iskačem iz čamca, uskačem u mini bus i 5 sati kasnije u unutrašnjosti, nakon oduzetih tablica od čuvara zakona (istekla dozvola za prijevoz putnika), bjesa Elfrina (vozač) koji da je znao ne bi stao, te tko zna koje po redu kile pojedenih banana, stižemo preblizu vulkanu, u La Fortunu! Nakon napokon podignutog šatora (iza hostela, 2$), hladnog piva i vrhunskog kulinarskog užitka (jaja na oko), sa lokalnim Ticosima u obližnjoj "kafani" uz nogomet i Guaro (naša loša rakija, pa nijansu, dvije gore) ispraćam noć i dočekujem jutro. Jedva šator našao.


Doma nakon napornog radnog dana...


Pogled is parka, N.P. Arenal

Zanimljivost: navodno (Elfrin tvrdi) u Costa Rici, policiji nije dopušteno ići u potjere za vozilima! Radi sigurnosti na cestama!! Zato je rekao, "da sam znao, ne bih stao"!!

Činjenica: Costa Rica ima 112 vulkanskih formacija, od čega je 7 aktivnih!



04.02. - dan SEDMI - N.P. Volcano Arenal

Kiki, Kat, Ryan (Hawai, USA), Andries & Anika (Netherlands), Keith (USA/Costa Rica)

Tjeran nekim adrenalinom, ustanem opet u cik zore, (uz naglašeni bolni protest alkoholom oštećenog tijela), u obližnjoj soda-i uz Gallo Pinto, "Costa Rica finest" kavu i lokalne novine vraćam radnu temperaturu i bistrinu uma te krećem u istraživanje onoga što me okružuje. Prvo što mi je "upalo" u oko je vidna amerikanizacija mjesta koje je radi (ponavljam preblizu) aktivnog vulkana postalo savršena turistička klopka i lažna oaza za bijeg iz svakodnevnice u "divljinu" (350$ za noć sa pogledom na erupciju vulkana). Iz mjestašca koje na očigled gubi šarm i mističnost pod utjecajem nama dragog kapitalizma, brže bolje odlutam prema obližnjoj kišnoj šumi, oazi mira i bioraznolikosti. Ponovno odlutavši u svijet čarobne i sirove prirode, u društvu lokalnog "gringosa" Keitha, koji je prije 5 g. odlučio džunglu "Los Angelesa" zamjeniti džunglom "bogate obale", dolazim do skrivenog vodopada. Zanemarujuci znakove zabrane kupanja (ja no hablati espanol), umočim bolni papak te nakon malo točanja i nezaobilaznih banana, (koje nisu ublažile buku u želudcu) "doma" na ručak. Vanjska kuhinja ispred hostela je ponovo poslužila za "male tajne velikih majstora", te punog i zadovoljnog želudca, zajedno sa trojkom sa Hawai-a u sumrak krenem do vulkana. Praćeni neizbježnim majmunima i koatiima (koji ginu pod kotačima poradi glupih poluproizvoda (turista) koji ih uporno hrane), dolazimo na aktivnu stranu Arenala (sa druge strane je La Fortuna). Posmatrajući sa strahopoštovanjem erupciju te razmišljajući o imenu mjesta sa druge strane ovog čunja (La Fortuna - sreća), nakon što su isti oni turisti počeli pljeskati tokom erupcije (neću komentirati), razočaran ljudskom glupošću i fasciniran (ma komentirat ću: to je isto kao da plješćeš Niagarinim slapovima zato što voda teče!!!, kakve uzaludne nakupine kromosoma!!) tolerancijom prirode na tu glupost (da hoće jedan komadić doletjeti do izvora pljeskanja), vidno uznemiren i isprovociran vraćam se u grad naći utjehu u lokalnom pivu! Uz Super Bowl i hrpu Amera oko mene privodim ovu dionicu puta kraju...


Coati na putu


Zanimacija čekajući autobus

Zanimljivost: Nizozemski par, Andries & Anika putuju 8 mj po Centralnoj i Južoj Americi ni manje ni više nego biciklima!! 100 km dnevno!! Toliko o mom avanturizmu....

Činjenica: 1968. g. nakon što se smatralo da je Arenal neaktivan, došlo je do erupcije koja je zatrpala dva sela, odnijevši više od 100 života. Nakon toga vulkan izbacuje lavu svakodnevno.



05.02. - dan OSMI - Santa Elena

Ro (zanimljivost), Amy (USA), Jason & Lauren (USA)

Kako bih uštedio dobrih 7-8 sati i da se ne vraćam put San Josea, u turističkoj agenciji uplaćujem "jeep, boat, jeep" (solidna šteta na mom budžetu) prijevoz, koji me preko jezera (posljednji pogled prema gorućem vulkanu) i najstrmijih i najlošijih cesta kojima sam se ikada vozio (kapa dolje prijevoznom sredstvu), nakon nekih 5h, istovari u centru Santa Elene, malog (tri ulice) mjestašca na par kilometara od začaranih "cloud" šuma! Smjestivši se u planetarno popularni "Pension Santa Elena", nakon kratkog ali slatkog istraživanja okolice, uz zvukove Manu Chaoa i obližnjeg francuskog dijaloga, u predvorju pensiona utonem u melankoliju trenutka. Pension je iz očitih razloga proglašen od strane "lonely planeta" kao naj naj hostel Costa nam Rice. Izvanredna klapa koja radi/vodi pension ne spušta gard niti trenutka. Susretljivi, sarkastični i nadasve humoristično nadareni, uz kombinaciju konstantnog zamora i movinga u "chill out" predvorju posebno šarmantnog hostela, daju jasan i glasan odgovor zašto je dotični numero 1! Good vibrations! Par piva kasnije i ozbiljnih dijaloga o narušenoj nam ekološkoj ravnoteži dragog planeta (mali zeleni), uz zvukove svađe štakora koji su se očito nastanili u zidu iza mog kreveta, preumoran da bih mario, utonem u san.


Monteverde cloud forest


Pura vida!

Zanimljivost: Ro, jedan od veleštovanih djelatnika hostela, je po majci Izraelac, po ocu Talijan, po rođenju Costarikanac, po školovanju Talijan (Firenca - povijest umjetnosti), po zanimanju za vrijeme školovanja go-go plesač na Ibizi! Krvavo zarađen novac uložen u blistavu budućnost neshvaćenog umjetnika!!

Činjenica: "Cloud forest" iliti Oblačna šuma je šuma (to je sigurno) koja je karakteristična za tropske i subtropske dijelove te je veliki postotak dana u godini natkrivena "kapom" od oblaka, čime je smanjen prodor direktne sunčeve svijetlosti i time pojave evapotranspiracije (googlajte). Učinak ovih pojava daje visoki stupanj vlažnosti, mahovinom obraslu bujnu vegetaciju, te izmaglicu. Kažu da se 40-60% ukupne flore i faune svijeta nalazi u ovim šumama! Kao stvorena za Froda i njegovu družinu...



06.02. - dan DEVETI - Santa Elena @ Monteverde cloud forest

Ari & Jodie (USA), Cristina (Spain), Marta (Netherlands), Maykol (Costa Rica)

Naglo probuđen (ovaj puta i prije onoga CIK) galamom koja dolazi iz zida (bit će da je Gricko nešto sj.... na rano jutro), brojeći na prste jedne ruke odspavane sate dovlačim se do izvora kave i uz jučer kupljeni banana bread, otvaram sljepljene vjeđe. Konzultirajući se sa osobljem hostela o mome planu za današnji dan (vjerovalo se tada i posljednji) u polusnu sjedam na lokalni autobus. Preko 5 km, malo je reći zemljane ceste, uz vjerojatno najučinkovitije buđenje mog života (kao vožnja u starim ZETovim harmonikama), dolazim do "Monteverde cloud forest" rezervata. Potpuno ignorirajući pokušaje lokalnih vodiča da me vrbuju (kao ja sve znam), sam ulazim u labirint trailova tropske oblačne šume! Čitajući kartu koju sam dobio u hostelu navigiram kroz očaravajuću vegetaciju, uz neizbježnu pratnju lokalnih šerifa - Whiteface majmuna i svu paletu zvukova prašume. Zastajem kako bih na trenutak zatvorio oči i pokušao oslušati i zapamtiti zvukove svijeta koji me u ovom trenutku okružuje... Čarobno... Šuma je djelovala (nakon što sam otvorio oči naravno) začarano! Uski mahovinom obrasli puteljak koji je krivudao ispred mene, natkriven svom silom isprepletenog bilja u svim nijansama zelene, uz neodljivu laganu izmaglicu koja se zadržavala u krošnjama drveća, koje me neodoljivo podsjećalo na Ente (Gospodari prstenova, tko nije gledao šta ću mu ja)... bajka u najmanju ruku, koja postavlja nove granice masti. Nakon cca 5h pješaćenja po čarobnoj šumi (nigdje malog čarobnjaka, a ni šešira:)), odlučih zamijeniti onaj bus sa vjernim (kasnije se pokazalo precjenjenim) nogama, te laganim tempom krenem kroz šumu do ugostiteljskog objekta (da ne kažem baš birtije). Uz tako dobru atmosferu u hostelu i skupinu izvanrednih ljudi sa kojima sam imao čast konverzirati, odlučih produžiti svoj boravak ovdje za još 24h. Gitara, bubnjevi, zalazak sunca i pura vida all over again....


Put čarobne šume...


Tropske šume Santa Elene

Zanimljivost: skoro pregažen od skupine 60+ kluba, trčeći sa ogromnim teleskopima u jednoj i knjižicom u drugoj ruci, odlučih saznati čemu strka. "Bird lovers" u vječnoj potrazi (a i utrci sa vremenom) za pticama - kako koju vide tako stave kvačicu u knjigu pored imena i slike te ptice. Kakva predanost cilju... Polomiše noge...

Činjenica: Monteverde područje je dom za preko 2500 biljnih i preko 400 životinjskih vrsta.



07.02. - dan DESETI - Santa Elena reserve

Patricia (France), Cedric (France), Sandra (Canada)

"Viseći mostovi Santa Elene" je bio odgovor Maykola na moje pitanje "a što danas?". Nakon poprilično kasnog buđenja za promjenu (8:30), polako uvučen u "take it easy" atmosferu hostela, a i mještana Svete Elene, štedeći noge bolne od jučerašnjeg dana, sa dijelom vesele družine sjedam u minibus koji nas nešto prije podne dovlači do visećih mostova. Iako nam je bilo savjetovano da je (naravno) raaano jutro najbolje za posvjedočiti o čarobnom svijetu visoko gore u krošnjama, zanemarujući savjete, lagano uljuljani i usporeni uz minimalan utrošak energije, skrivajući se od jakog popodnevnog sunca, krstarimo zelenim visećim mostovima koji nas maksimalno približavaju životu u krošnjama tropske šume. Izbjegavajući povremene nagle nalete 60+ kluba, vraćamo se u hostel vidno iscrpljeni (barem ja). Odlucivši da nema smisla jurcati po cijele dane, skočim do tržnice po tropsko voće i pivo te se sa družinom, uz ritmove Cat Stevensa i Pink Floyda koji se šire sa Mayklove gitare, upustim u stanje polusna i nirvane! Kakav raj! Nakon što smo se regenerirali od "iscrpljujućeg" dana, pripremio sam mexičku hranu za oproštaj od družine (posljednja večera), te krenusmo na posljednje pivo.... nekoliko sati kasnije, uz gromoglasno odobravanje okupljenih, poderem kartu za autobus i saopćim kako ostajem još jedan dan!! Ludilo! (upotrijebite maštu). Sviće... i štakori već spavaju...


Zalazak sunca nad Santa Elenom

Zanimljivost: grad Monteverde je osnovan 1951. g. od grupe američkih Quakera (oblik protestantske "sekte", u 17. st., ekstremne) od kojih su mnogi služili zatvorsku kaznu u SADu zbog odbijanja odlaska u vojsku, koji su odlučili potražiti bolju budućnost u sjeverozapadnom dijelu Costa Rice. Proizvodili su sir, čime se i dan danas bave. Od 44 orginalna naseljenika, danas ih je živo 8!

Činjenica: Costa Rica ima više vrsta leptira nego cijeli afrički kontinent!!



08.02. - dan JEDANAESTI - još uvijek Santa Elena

Clare (USA), Charlotte (England), Victoria (Canada)

Nakon preranog buđenja i kratkog hikeinga do još jednog, skrivenog od svijeta vodopada, koji je skrivao ponovo svu čaroliju i raznolikost tropske šume, supatnik u hikeu i kasnopodnevnom mamurluku, Cedric the Frencee, mi je osviježio pamćenje i podsjetio zašto sam ja ustvari poderao svoju autobusnu kartu: Maykol nam je pričao o drvetu i spektakularnom zalasku sunca iz krošnje tog istog 30 metarskog drveta na koje se trebamo popesti... Oduševljen idejom (sinoć) poderah kartu! Nakon popodnevne meditacije i uspješno zalizanih rana Maykol nas povede put magičnog drveta! 30 min kasnije dolazimo do drveta smokve tj. strangler fig tree (činjenica), i na apsolutno oduševljenje svih prisutnih, kroz, da kroz, duplju drveta kojeg čini mreža isprepletenih korijena, penjemo se na vrh. Potpuno oduševljen trenutkom i nevjerojatnim ljudima sa kojima ga dijelim, uživajući u žarko crvenom zalasku sunca nad Costa Ricom, preplavljen osjećajem slobode potvrdim sam sebi da su ovo oni trenutci za koje živim. Ispraćeni morem krijesnica koje su u sumrak zaposjele šumu, u R&R ritmovima sa Maykolove gitare privodim (za ozbiljno sada) kraju susret sa ovim čarobnim kutkom Costa Rice...


Strangler fig tree kroz koje smo se popeli


Na vrhu drveta

Činjenica: Strangler fig tree je vrsta smokve koja koristi drugo "domaćinsko" drvo pleteći se oko njega svojim korjenjem, crpeći hranjive tvari. Kroz period od 50-ak godina domaćinsko drvo potpuno strune i nestane ostavljajući ništa drugo nego šupljinu iza sebe...

Zanimljivost: za vedra dana sa najvišeg vrha Costa Rice, planine Chiripo, vide se oba oceana, i Atlanski i Tihi!! (nažalost jedna od stvari za koje nisam imao vremena)



09.02. - dan DVANAESTI - put plaža Atlantika

Bill (USA), Julie & Garry (Ireland), Stewart (UK),

Vrateći se ponovo ranojutarnjoj rutini, u društvu Frencheea krećemo sa prvim jutarnjim busom (4:30) put Atlantske obale. Sa blago promijenjenim planom poradi extra dana provedenih u Santa Eleni, krenemo put 200 km udaljenog sela Punta Uvite. No po redu. Prvi od tri planirana autobusa je išao put Puntarenasa. Pošto je san bio sve drugo samo ne opcija na ovom offroad bus rallyu, iako iscrpljen, spremno sam se upustio u "konverzaciju" sa Ticosima, pošto je Frenchee bio zaokupljen objašnjavajući smisao života i tajne svemira mladoj Brazilki (po meni još ne legalnoj) u drugom dijelu autobusa. Slušajući sirene vatrogasnog vozila koje je žurilo prema plantaži u plamenu koju smo mi prošli prije pola sata (prije bi dečki iz DVDa Hrašče stigli) stižemo u Puntarenas. Pokušavajući saznati lokaciju polaska slijedećeg autobusa (ne postoji kolodvor), ulazimo u prvu birtiju po info, u kojoj je, ispostavilo se, sjedio vozač našeg autobusa. Par piva kasnije, u nevjerici pogledavamo prema vozaču koji trusi 4 pivo (otkada smo mi ušli), platimo i podsjetimo vozača da bi trebali krenuti za 5 min (bus). Na 30-ak stupnjeva, okupani u znoju, stižemo do grada Queposa (vozač hladan kao špricer). Nakon što smo uspješno odgonetnuli gdje da se ukrcamo u lokalni autobus, boreći se sa jutenim vrećama i domaćim životinjama u zadnjem djelu autobusa, najsporije moguće kotrljamo se prema Dominicalu. U društvu dvoje Iraca sa kojima smo podijelili taxi do Punta Uvite (bus se u Dominicalu nije pojavio), stižemo do, malo je reći fenomenalnog i od svijeta sakrivenog, hostela "Tucan" (opis slijedi). Potpuno iscrpljen postavljam šator između dviju palmi i uz par mrzlih, mlateći po komarcima, privedem ovaj dugi dan kraju.


Zalazak sunca nad Tihim oceanom


Groove u Tucan hostelu

Činjenica: do 1920. u ovom sakrivenom kutku "bogate obale" nije bilo ljudske prisutnosti, kada je došla prva obitelj sa svojim ribarskim čamcem. I dan danas je to jedan od djelova koji se odupire okrutnom svijetu modernizacije i "napretka".

Zanimljivost: za moj "kratki", 200km dug, put od šuma Monteverdea do plaža Punta Uvite je trebalo, ni manje ni više nego 13h!! Od toga barem 10h "efektivne" vožnje...



10.02. - dan TRINAESTI - Punta Uvita

Karolina (Costa Rica), Patricia (France), Stephanie & Martin (Denmark)

Zbog nesnošljive vrućine koja se pred jutro uvukla u moj šator, naravno prekidajući ono malo sna što sam uhvatio (uvijek nešto... nisam u životu manje spavao), nakon hladnoga tuša i zdjele voća za doručak, na savjet Billa (vlasnik hostela) krećemo put plaže (prije plime) "lokalnim" putem. Pošto je plaža bila 3km udaljena, uvjereni u svoju fizičku spremu i kondiciju odlučismo se za cipeliche. Natovareni sa opremom za ronjenje (peraje i dihalica sa maskom), sa ispostavilo se premalom količinom vode i bez kreme za sunčanje (svaki komentar je suvišan) krenemo onim lokalnim putem koji vodi preko za vrijeme oseke presušenog korita rijeke, koje se ulijeva u ocean 2km dalje. Sve to da ne platimo 15$ kartu za nacionalni park u čijem je sklopu plaža. Upozoreni na zmije i krokodile, skačući po oblom kamenju, koritom (Francuz je još uvijek sa mnom) dolazimo na tik do oceana. To "tik" je značilo nekih 300m koji više nisu savladivi po koritu, nego kroz gustu "travu" i džunglu. Obučeni za plažu prolazimo kroz travu koja doseže do ramena. Potpuno izbezumljeni od straha i bez ijednog komentara (sa vremena na vrijeme Francuz opsuje) prolazimo kroz to močvarno područje, ne znajući (ne vidimo svoje noge) što nam slijedeći korak donosi, sa pogledom na mutno ušće rijeke sa desne strane, uz neizbježni osjećaj da te netko prati pogledom. Sa srcem u peti i vjerojatno minus par godina života zbog pretrpljenog straha, probijamo se kroz zadnju prepreku guste džungle, i puni trnja, okupani u znoju ispadamo na plažu. Nakon par minuta potpune tišine, što zbog probavljanja zadnjih događaja, što zbog zasljepljujuće ljepote plaže koja se pruža kilometrima ispred nas, klecajućih koljena krenemo prema koraljnim grebenima kako bi nakon svega ovoga uživali u ronjenju. Došavši na vrh grebena, lagano obeshrabreni veličinom i snagom valova, uz komentar "we can do this" ulazimo u vodu. 15 minuta kasnije sa krvavim koljenom i izgrebanim šakama, pognute glave bauljamo prema spasonosnoj hladovini palmi. Bez vode, ranjeni, lagano nagorene kože i entuzijazma, popravljamo psihofizičko stanje sa dva hladna, koje nam je lokalni čičica prodao (dobro nas je oženio) iz osobne zalihe, te savichea koje smo pojeli u obližnjoj "Sodi". Uz 40-ak stupnjeva i 90% vlage dovlačimo se do hostela. Trinaesti dan je, malo je reći, bio zajeban. Mažući se Aloe Verom (ubranom u dvorištu), uz hladno pivo, te uživajući (u periodima kada bol popusti) u bendu koji je svirao u hostelu, odahnem nad ovim danom.


U mocvarama Punta Uvite


Plaza Punta Uvita

Činjenica: Costa Rica je prva država na svijetu koja je potpuno ukinula vojsku!! Učinila je to 1948. g. nakon građanskog rata.

Zanimljivost: Bill, vlasnik hostela, je nakon zaslužene mirovine u SADu odlučio kupiti hostel u Costa Rici, početi svirati gitaru i osnovati svoj bend... Novi pogled na penzionere. Hostel je u stilu haciende sa, između dva niza soba, velikim otvorenim lounge prostorom crveno žutih nijansi, ispunjen ležaljkama razapetim, što po drvenoj konstrukciji, što između mnoštva palmi... sa otvorenim šankom i malom pozornicom u dvorištu, koja ugošćuje svakoga tko je voljan zasvirati. Lagano se je izgubiti u vremenu i prostoru ove hedonističke oaze.



11.02. - dan ČETRNAESTI - put N.P. Manuel Antonio

Posljednja destinacija namjerno ostavljena za kraj, natjerala me na buđenje u 3:30, kako bih iskoristio svoj zadnji dan prije povratka u San Jose što bolje. Sada već potpuno iscrpljen (nisam više mladić), dolazim ponovo do grada Queposa, koji je "vrata" za ulaz u Manuel Antonio (M.A.). Smjestivši se u "backpackers hostel" uz nadnaravnu snagu volje koja me odvojila od kreveta krenem do parka. Ponedjeljak je. M.A. sam ostavio za zadnju destinaciju pošto se vikendom (na putu za Punta Uvitu) rijeke turista nemilosrdno slijevaju na plaže M.A. Šepureći se na ulazu (plaže potpuno prazne) kako sam stari taktičar, stara iskusnjara, ugledam tj. doživim starog čičicu koji mi sa riječima "esta cerrado" briše samodopadni osmijeh sa lica. Ponedjeljkom park ne radi. Potpuno nezainteresiran za potragom neke druge zanimacije u Queposu i ikakve socializacije (primjetite da nema imena ispod naslova) prespavam ostatak dana uz rub bazena u hostelu. Bezuvjetna predaja iscjeđenog duha i tijela...


Punta Uvita

Činjenica: Spavao sam 15h.

Zanimljivost: Mogao sam još.



12.02. - dan PETNAESTI - put San Josea

Rachel (USA), Paula (USA), Cristina (Switzerland)

Nakon i više nego skromnog doručka (banana i šalica kave), ukrcavam se na posljednji autobus moga putovanja, direktnu liniju za San Jose. Potrošivši veliku većinu preostalog budžeta na unikatni nakit od bambusa i kokosovog drveta (dan 13), postalo je očito da će trebati puno mašte i taktike kako bih se ovo putovanje privelo kraju što bezbolnije. Kombinirajući i planirajući taktiku preživljavanja (još mi fali poklona), žvačući posljednji kreker iz paketa (ručak), pregledavajući slike na fotoaparatu, razmišljam o posljednja dva tjedna, o mjestima koja sam prošao i ljudima sa kojima sam ih djelio... Kako sam dobio puno više nego sam očekivao. Došavši na Coca-Cola stanicu piješke kroz grad dovučem se do istog onog Hostela. Odlučim prespavati glad do jutarnjeg doručka uključenog u cijenu.


Crni pijesak plaža Tortuguera

Činjenica: N.P. Concorvado koji se nalazi na jugozapadu Costa Rice, na granici sa Panamom, je po National Geographicu biološki najintezivnije mjesto na svijetu. Iako park zauzima samo 4% površine Costa Rice nudi 50% ukupne njene bioraznolikosti!! (još jedna nažalost propuštena destinacija poradi nedostatka vremena... šteta....)

Zanimljivost: Dvoprsti ljenjivac, jedan od stanovnika "bogate obale", silazi sa drveta jednom tjedno i to kako bih obavio nuždu!! Zbog svojih izuzetno usporenih pokreta (opravdava ime) idealan je za parazite, kojih njegovo krzo istodobno može ugostiti i do 900!!!



13.02. - dan ŠESNAESTI - San Jose

Lorenzo (France), Paula (Australia)

Nakon što sam za doručak napravio pozamasnu štetu na tostu i marmeladi od marelice, krenuh u posljednji dan u Costa Rici. Puna želudca i sa 4000 colonesa u džepu (8$), razrađene taktike, krećem u posljednji pohod na poklone za svoje najdraže. Odvojivši 350c za kartu do aerodroma, 250 za hranu (400g špageta i mali ketchup), sa ostatkom hrabro ulazim na arts&crafts sajam. 45 min. kasnije, uz sve svoje pregovaračke sposobnosti, cjenkajući se do posljednjeg colona izlazim kao pobjednik! Spustio sam cijenu sa 7000 na 3000! Ponosno i samodopadno, sa još 400c u džepu, napuštam bojno polje. Odlučivši potrošiti posljednje novce na nešto edukativno, uz pomoć popusta sa ISIC karticom, upadam u Museo Nacional. Upoznavajući se sa povješću i kulturom Costa Rice, provedem gotovo cijelo popodne u muzeju. Vrativši se do hostela, pošto je onaj tost od jutros već odavno pao u zaborav, u društvu Lorenza, komentirajući Kusturićine filmove i Bregovićeve pjesme, riješim one špagete sa ketchupom. Uz cigaretu i čašu vode (čitaj vina) na terasi hostela privedem ovo iskustvo kraju.


Ulični svirači, San Jose

Činjenica: Površina Costa Rice je 51000 km2, ima 4 mil stanovnika, od kojih 1mil živi u San Joseu... Podsjeća na rodnu grudu od 56000 km2, 4.5mil stanovnika od kojih je 1 mil u glavnom gradu... Kao jaje jajetu!!

Zanimljivost: Lorenzo, Francuz koji priča 10 jezika, je davne 1970-e sa ruksakom na leđima prošao tadašnju Jugoslaviju! Zaljubljen u Balkan... Balkane, Balkane, Balkane moj....



14.02. - dan SEDAMNAESTI - put Lijepe Naše

Donovan (Jamaica/Cuba), Martina (Switzerland)

Praznih džepova, ali pun dojmova, sjedam u avion i krećem na najgori dio putovanja - vraćanje doma. Teoretizirajući sam sa sobom o mogućnostima teleportiranja, predam se kronično potrebnom snu. Sada slijedi za one najhrabrije i najizdržljivije (kapa dolje) objašnjenje mog "pokušaja uštede" sa kombiniranjem letova. Kasnivši u London nekih pola sata, sa još uvjek 3 sata fore do leta za Zagreb, stajem u red za "non EU" građane. Čeznutljivo gledajući kako je EU strana potpuno prazna, 30 minuta kasnije sjedam na vlak koji me vodi do Lutona. Optimističan kako ću stići na vrijeme, dolazim do Lutona i manično tražim sa kojih "vrata" leti Easy jetov let za ZG. Čitajući u nevjerici "closed" pored dotičnog leta, dotrčavam do šaltera od Easy jeta, kako bih pokušao ispraviti ovu veliku nepravdu koja mi je učinjena. Ispraćen samo sa osmijehom i komentarom "gate is closed, you are 20 minutes late" mrmljajući šaroliku lepezu pridjeva i epiteta upućenih vladi, EU-i, i svim ostalim krivcima za moju trenutnu situaciju (onih 30 min na "non EU"), dolazim do zaključka kako me čeka let Croatia airlinesa sutra ujutro, sa aerodroma sa kojeg sam upravo došao. Tih 30 min me koštalo 2000 kn. Razmišljajuci o propalom "pokušaju uštede" posljednji put vadim vreću za spavanje (barem je kampiranje bilo besplatno) i okrenuvši guzicu zidu, provedem ovaj dan zaljubljenih u zagrljaju svog vjernog ruksaka!!

Činjenica: Da sam Slovenac stigao bih na let!!

Zanimljivost: Osječani u avionu slijedeće jutro mi rekli "bolje dati 2000kn i kampirati na aerodromu nego Slovenac!!" Pa se ti misli....



Lagano/teška misao za kraj:

Došao je kraj moje (pre)kratke avanturice po Costa Rici, zemlji smještenoj na uskom pojasu centralne Amerike, između Paname i Nicarague. Dva tjedna su bila dovoljna samo za zagrebati u ovaj fantastičan eko sustav koji skriva preko 240 vrsta sisavaca, 850 vrsta ptica, 230 vrsta reptila. Zemlja koja ima 20 nacionalnih parkova i u kojoj su 25% teritorija zaštićeni ekosistemi. Raj u kojem nekontrolirano padate u "pura vida" stanje duha, mjesto sa nepreglednim pješćanim plažama, aktivnim vulkanima, tropskim šumama, izvanrednim ljudima... Nezaboravno iskustvo koje mi je donijelo puno više nego sam očekivao. Sada kada sam napokon zapisao po prvi puta svoje misli sa jednog od mojih putovanja, mogu samo žaliti što neka od njih nisu ostala zabilježena, ako ništa drugo, radi mene i mog, neizbježno, sve slabijeg pamćenja... Uspomene blijede. Slijedi 4mj Španjolske.... pa 2mj Južne Amerike.... Pisat će se...

The World is a book, and those who do not travel read only a page. ~St. Augustine
















21.02.2008. u 21:15 • 8 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Studeni 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Listopad 2008 (1)
Veljača 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

backpacking kroz Costa ricu... Dnevnik

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr