Sve sto u jedan blog moze stati...

nedjelja, 18.11.2012.

Sri Lanka i prstohvat Indije

Sri Lanka... biser indijskog oceana

Sutra je 1.maj. Prošlo je već 9 mjeseci otkako smo se vratili iz Sri Lanke i Indije. Zašto tek sada prostirem prste po tipkovnici kako bi sve stavio na papir ne znam. Al pišem. Napokon.
Ožujak je, prošlogodišnji, dvije one click order knjige “The Blue Wolf” sjaje se na polici odmah do Usamljenog tematski određenog za pusteševije Mongolijom. Sve je bilo spremno za stepe, planine I pustinje centralnoazijske visoravni. Osim avionskih karti. CIjena popularna, nešto ispod 4000 kn. Fantastično. Enter se već znojio pod naletom prsta koji bi od sada pa nadalje I ubuduće zapečatio četiri friške karte u našim šupljim džepovima no prst sudbine iliti prst nekog mučkog kapitalističkog đubreta nam pobrka planove, opali koksu, koljenom u cojones kao zadnji papak, te sa 4000 u treptaju oka pomaknuo priču na 7000. Per karti. Dabogda mu sve što ga ide. I još malo vise.
Reakcijom afroazijskog mungosa krizni sastanak je održan na adresi Stjepana Ljubica Vojvode 10. Ispred 4m2 friško postavljenje, sa izolirkom zalijepljene, plastificirane I sjajne u svakom pogledu NG karte svijeta, u naletu svježih empirijski nepotvrđenih ideja, novi plan je skovan. Kocka je bačena. Smjer je uzet: Sri Lanka i prstohvat Indije. Budimpešta - New Delhi 2600 kn povratne karte sa Aeroflotom. Ram param pam.


13. I 14.8.

Pet potpuno beznačajnih mjeseci je prošlo I došao je 13.8. Sada već pomno razrađen plan je napokon dobio zeleno svijetlo. Stvari su ovako stajale: Prvo doći do Budimpešte od kuda letimo preko Moskve do New Delhia, zatim hvatamo let za Chennai iz kojeg hvatamo let za Colombo. U totalu 36 h. 4000 kn. Prodano.

Trenutak u vremenu… stjuardesa prolazi I troši čitavu bocu nekog spreja iznad naših glava. Usta drži prekrivena maramicom. Zanimljivo…



Aerodromi, ne možeš s njima, ne možeš bez njih. Moskovski klaustrofobični PMS aerodrom sa za mene jezivim babuškama koje se bacaju pod noge na svakom kutu, New Delhi aerodrom na milion kvadrata tapeciran od ugla do ugla, spavanje u izlogu sjeveroistočnog kuta dok ne kucne čas da nas puste dalje među ljude, Chennai aerodrom, kao nov bio ’39-te, pod potpunom opsadom vojske zbog nadolazećeg dana nezavisnosti Indije… što reć, koju posluku porat… petnaest skidanja remena dalje, Zokijevog I Teinog prisilnog ispijanja popularnog gaziranog pića koje ne želim reklamirati, tri dramine, jednog Aeroflaota I dva Kingfishera I već smo stigli. Vrijeme leti kada letiš. Colombo aerodrom.
30 I kusur stupnjeva sa valjda 100% vlagom nas je dočekalo na izlazu iz aerodroma. Ma ludilo. Entuzijazam je bio na niskim granama. Tijela su se nezainteresirano njihala na naletima toplotnih udara a moždana aktivnost je bila zanemariva. Plativši besramno visoku cijenu za sat I pol vožnje do odabranog hostela (boli još uvijek poprilično intenzivno) dovukli smo se do hlada wood apple drveta ispred bijelih zidova kuće u jednoj od uskih ulica predgrađa Colomba. Vožnja od aerodroma kroz Colombo, iako nemilosrdna za umorne dionike, ostavila je prvi okus onoga po što smo došli...



Trenutak u vremenu...prometni kaos je eksplodirao od prve minute na cesti, zaglušujuća galama raznoraznih tonaliteta truba, škripa, zamor, sva sila vozila, malih i velikih, na dva, tri, četiri kotaca, ispravnih, neispravnih, sklepanih, pretovarenih, glasnih, bez očitih pravila kretanja, sva sila boja, mirisa i s obzirom na otvoreni prozor okusa, mirna lica protagonista cijele gungule... sve se to sručilo bez pitanja i obrazloženja na nas... svakodnevnica. Azija.

Pješčana plaža nadomak hostela na kojoj se kroti Indijski ocean i apsolutno promašen gastronomski odabir u obližnjoj kineskoj zalogajnici na trećem katu bilo je sve od nas za prvi dan. Imali smo promašaja, prvi dani se bacaju u vodu. Ali tek se zagrijavamo.



15.8.

Colombo. Netko mi je natuknuo da u Colombu i nema bas nešto za vidjeti. Bio je u krivu. Neka ama baš ništa. Dobro, nije tako strašno, ali za jedan glavni grad u Aziji potpuno je anemičan. Kako bi dobili vjetar u leđa krenuli smo odmah put jedinog zicera valjda svakog grada - gradske tržnice. Javni prijevoz, standardno kaotičan, bučan, neudoban, jednom riječju jeftin. Nema nas nešto puno, mislim Rvata, pa smo nekako samo instinktivno sabili redove u crveno bijelom Lanka Ashok Leyland autobusu koji se bez respekta probija kroz prigradske ulice Colomba. Tržnica Pettah, stara i iskusna, dala je sve od sebe da nam izađe u susret te nas prigrlila i ugostila kako to samo tržnice znaju i umiju.



Sa par kila „za vrstu ne pitaj“ voća i na desetke kila osmjeha i pozitivne vibre upali smo u kolodvorski ured g. Lintona. Uglađen, slatkorječiv, sa rješenjem za sve naše probleme. Naime baš njegovo ime je izašlo u Usamljenom, a to ne može svatko. Baš baš. Valuta je Sri Lankanski rupij a mi smo ih platili 12.000 (cca 80 Eura) za dva dana vlastitog vozača sa mogućnošću produljena usluge. Zadovoljan on, zadovoljni mi. Iako tu nešto opasno nije štimalo samouvjereno smo klimnuli svi glavom i izašli van na kipući crni asfalt željezničkog kolodvora.

Prstohvat povijesti: Sri Lanka se do 1972.g. zvala Ceylon. Cimet potječe originalno sa Sri Lanke. Sri Lanka je najveći izvoznik čaja na svijetu.

Vrane su ovdje valjda nacionalna ptica, čak se i vrsta zove Colombo Crow, a ako nisu nacionalna ptica onda bi trebale biti nacionalno istrebljenje s obzirom na broj i nivo iritantnosti. Posralo me.



No, pustimo sada to i krenimo dalje. Da, Colombo nikako nije ostavljao dojam nečega vrijednog posjeta pa ni spomena, vrijedan je jedino kao odskočna daska za ovaj po svemu nadasve spektakularan otok. Prije povratka u naše prenoćiste dali smo priliku jednom od inih hramova, nas se zvao Gangaramaya i onako sa graditeljske strane izgleda kao pokušaj betonskog okvira u vidu trokatnice pri čemu je očito nešto krenulo krivo više puta. Na taj graditeljski masterpiece nakrcajte tri kamiona inih relikvija, Budinih kipova svih oblika i veličina, par mirisnih štapića i eto vam hrama. Prvi rice&curry obrok je malo popravio dojam, ali i stavio točku na i ovog nazovimo ga ni vrit ni mimo grada. Kada smo nakon dobrih sat i pol konačno pronašli bus koji nas vozi do našeg mirnog prenoćišta odvukli smo se do one pješčane plaže o koju se razbija Indijski ocean, te se uz zvuk valova, svjetlo svijeća, dok nas hladi lagani oceanski povjetarac uz dobro, dobro, hladno lokalno Lion pivo pošteno napismo. Zoki izgubio japanku. Na kratko. Sve polako sjeda na svoje mjesto...




16.8.

Vlak za Kandy je kretao u cik zore. G. Linton nam je naravno uspio srediti zadnje četiri karte za taj vlak (dramatičnost naglašena)! Vlakovi, odnosno željeznica je krvožilni sustav otoka i neupitno najbolji način za putovati otokom. Jeftin, spor i neudoban ali neodoljivo šarmantan daje priliku zaista zagrebati malo više ispod površine Šrilankanskog društva, osjetiti puls, kako bi se ono reklo radnog naroda, veznog sredstva u mozaiku Sri lanke.



Trenutak u vremenu... pogled se ne da skinuti sa slika koje kao na traci prolaze mimo nas, priroda divna iskonska, nepregledna polja riže, planinski prijevoj u magli, tamno zelene kišne sume visoko gore u oblacima, i zvuk vagona kako se propinju i zvone po umornim tračnicama. Sve je nekako mirno, ja sam miran...

Malo prije Kandya, koji nas čeka za koji dan, smo se iskrcali u Peradeniyi gdje nas je čekao Madumal sa vozilom (recimo samo da nije terenac), 4x4 pogon, a to je, kako on kaže, jedino bitno. Vjerujemo mu bezrezervno. Kad netko kaže Sri Lanka (nekada Ceeylon) svi ostali viknu čaj! E pa na putu prema Adams Peak-u, našem prvom cilju, nalazila se glavna pokrajina Sri Lanke za proizvodnju čaja, Nuwaraeliya, koja je iako malčice pre britanska za nas ukus, bila vizualno apsolutni melem za oči. Ljepotu nepreglednih plantaža čaja koje su se valjale elegantno po okolnim brdima kroz koja je vodila krivudava cesta kojom smo se kotrljali, je kao dosadna uš prekidao povremeni natpis britanskih imena tih istih plantaža i nizovi viktorijanskih kućica koji ama bas nikako tamo ne pripadaju. Beračice čaja, koje smo upoznali na putu, zarađuju sramotan iznos, a najkvalitetniji čaj je davno unaprijed rezerviran za raskošne stolove razmaženih bjelosvjetskih čajopija. Britanci, stari prdonje i kolonizatori, nanijeli su ovome otoku i njegovim ljudima, znatno više štete nego koristi. Al o tome malo kasnije.



Zanimljivost: Sri Lanka je 1960.g. na demokratskim izborima izabrala Sirimavo Bandaranaike za premijerku. Prvu žensku premijerku u svijetu.

Ručak u lokalnoj zalogajnici gdje preko tanjura prevlače plastičnu vrećicu iz očitih higijenskih razloga, šačica majmuna koje Madumal sočno proklinje jer mu malo malo rasture sobu, tvornica čaja gdje sam shvatio da sam živio u zabludi kamilice i šipka i da apsolutno pojma nemam što je čaj, sveprisutni lajt motiv psa lutalice koji se lijeno prostire posred ceste bez ijedne brige na svijetu, rupa na rupi prečice koju smo jednoglasno izglasali kako bi brže stigli doveli su nas podno Sri Pada-e iliti Adams peak-a. Nakon drame od vožnje po potpuno neprilagođenoj cestici u Dalhouise-u parkirali smo s(p)retno nadomak našeg prenoćišta. Green House mu je bilo ime. Još uvijek mu je ime.



Jeste li znali: Adams peak (sinhalese: Sri Pada) je mjesto hodočašća preko 1000.g. Za Kršćane Adam je ovdje prvi puta stao nogom na zemlju nakon što je izbačen iz raja, za Budiste je to Sri Pada, sveti otisak stopala Budhe na putu prema raju, neki vjeruju da je to samanalakande, planina gdje leptiri dolaze umrijeti, neki ga povezuju sa Shivom itd. itd.

Prenoćište mi je bilo toplo preporučeno, i moram priznati jedna od boljih preporuka koje sam ikada dobio. Vlasnici su divna Tamilska obitelj sa par pomagača poput Brende, 85-ogodišnjakinje koja je iako nepismena naučila engleski uz turiste tokom svih tih godina. Hrana koju nam je za večeru iznesena je bila nešto najbolje što sam ja u životu imao prilike okusiti! Oduševljenje je bilo bezgranično. Neponovljivo. Sreći nije bilo kraja... upali smo, sada je već neupitno, u antistres mod, u zen stanje tijela i duha, nabacili smo onaj glupavi osmjeh kojeg toliko obožavam i prepustili se trenutku u potpunosti. Dišemo.




17.8.

Jutro je. 2:30. Navlačimo opremu, vrijeme je za uspon. Trljamo nožne zglobove sa soli – pijavice čekaju u zasjedi. 5200 (slovima: pet tisuća i dvjesto) stepenica nas dijeli od najspektakularnijeg izlaska sunca ikad na vrhu Sri Pade. Oblačno je. Bonzo, neustrašivi pas vlasnice prenoćišta nas prati u stopu (u biti nas vodi kroz mrak prema svjetlu). Sam je izjavio da je nakon tisućitog uspona prestao brojati te da ga srećom šape još dobro služe. Polako, sa noge na nogu, probijamo se preko sada već bezbroj stepenica raznih visina i širina. 5:30, stigli smo na vrh. I dalje je oblačno. Čaj, zima, divlji vjetar koji tjera oblake kao da su na normi na Appleovoj traci u Kini, i ja bos u lokvi vode nasred hrama koji se naravno smjestio na najvišoj točki planine. Zašto sam bos - moraš se izuti, zašto sam se izuo - ne znam. Ali jesam. Grčevi u desnom tabanu.



trenutak u vremenu...Zora je, sunce je tamo negdje iza debelih naslaga sivo-crnih oblaka izašlo. Bos, na mokrom, hladnom betonu utapam se u panorami koja me okružuje. Dišem potpuno. Vjetar nemilosrdno lomi molitvene zastavice obješene oko hrama. Nešto ima u ovom mjestu na kojem sada drhtim od zime i iscrpljenosti, malen, nešto na trenutke zastrašujuće a onda trenutak kasnije smirujuće. Divlje a pitomo...

Što god bilo da bilo, kako jedan nas eminentni estradnjak kaže „vrijeme je da se krene“. Dolje. E da, dolje, onih 5200 stepenica (slovima: pet tisuća i dvjesto) je i dalje tamo i bolnije su nego ikad. Trenutke veselja u naletima bezobzirnih bolova donosila je mistična i čarobna oblačna suma koja nas je okruživala. No i to je bespovratno izgubljeno kada smo vidjeli budističkog svećenika u japankama kako trči niz planinu. Htio sam mu baciti klipu pod noge ali nisam. Imao snage.

Prstohvat povijesti: Budizam je u Sri Lanku stigao u 3 stoljeću prije Krista. Između 500 - 300 g. prije Krista Sinhalesi su se spustili sa sjevera Indije a Tamilci sa juga Indije… i tako je sve počelo.



Na putu prema dolje sunce se napokon probilo. Djeca, mali musavci jedan drugom do uha, kojima smo podijelili nešto igračaka, bojica, čokolade i erupcija njihovog iskrenog veselja i sreće vratila je osmjeh i na naša umorna lica. A onda… ljudi dragi, kakav je nas doručak čekao dolje. Evo puštam, suza suzu goni rekla bi majka Ljubica. Te palačinke sa kokosom i divljim medom su za sva vremena nastanjena u mojoj svijesti i podsvijesti. Gastronomski raj za moje nepce. Kaže lijepa Iva (lijepa Iva je naravno jedna od protagonistica ovog putovanja) popapaj pa idemo. U hodu mačetom bez gledanja skidam pijavicu s noge. Teško smo se odvajali od ovog rajskog mjesta, no vrijeme je bilo da se krene dalje... Kandy nas je čekao. Kako smo se odaljavali od Green House-a tako je i njegov utjecaj slabio a utjecaj navale grčeva koji su bezobrazno skakali od mišića do mišića čas amo čas tamo sve više jačao. Ispružene noge su postale imperativ. Svi prozori zauzeti.



Zanimljivost: Sri Lankanska zastava je jedina u svijetu koja predstavlja različite vjerske skupine. Žuta boja i pipul lišće predstavlja Budizam dok zelena i narančasta predstavljaju Islam i Hinduizam.
.
Ode kuplung. Madumal pokušava sve ali ne ide. Mi se ne petljamo. Tu smo čekali g. Lintona - kompenzacija ili noga u dupe. Noga u dupe. Busom do Kandya. No, srećom mladi i poduzetni Madumal je, iako vjeran svome gazdi koji je usro' motku, iskoristio situaciju i naravno ponudio vlastite usluge prijevoza i tumača kulturne i povijesne ponude svoga dragog otoka. Pun pogodak. Madumal je car. Tuk - tuk, koji je uz pse lutalice i neizbježnu ultra cool i sexy Hondu Hero lajt motiv otoka, dostavio nas je do hostela u kojem smo pobacali svoje prebijene tjelusine u krevet. Kandy može čekati do sutra.
Madumal naravno ima Hondu Hero. A tata mu ima tuk-tuk.




18.8.

Kandy, Kandy... centar tzv. Hill Country-a, brdovitog centralnog dijela otoka. Na sam prvi pogled ovaj grad je miljama od Colomba. Po svemu. Kulturni je i vjerski centar Sinhalesa, etnički najveće grupacije na otoku, skriva u svom okrilju najvažniju Budističku relikviju - Budin zub. Vjeruje se da tko god čuva u svom vlasništvu zub ima pravo vladati otokom. Oštar zub. Temple of the tooth (zubočuvar) koji se nalazi na obalama jezera gdje se lijeno sunčaju varani (gušter ko' gušter), je kroz silne sigurnosne rešetke lijep izvana a za nas ipak malo preskup za pogled iznutra. Odbivši smireno i staloženo napad pomahnitale krave koja bit ce ima nešto protiv nas Rvata, uvukli smo se u srce grada. Vrijeme je ovdje ugodnije, temperature su niže, povjetarac mrsi brkove. Bit će da je jučer završila Perahera (slavi zub), najveći festival otoka i jedan od njavećih Azijskih festivala. Svi nas u čudu pitaju gdje smo bili dok se pamet dijelila. Traje 10 dana. Mi smo došli 11 dan. Dovoljno govori o našem neprikosnovenom osjećaju za tajming. No, mi volimo biti drugačiji. I točka. Tuk-tuk nas na jedvite jade dostavlja do Budinog hram na brdu povrh grada. Pogled vrijedan milijun rupeesa.



Trenutak u vremenu...Ulične tržnice nas otimaju. Gubimo se u redovima uskih ulica krcatih štandovima. Pljusak. Prva kiša od kada smo došli. Miriši vanilija. Kupili smo Curd, nešto kao gusti jogurt koji se jede sa divljim medom. Specijalitet otoka. Miješaju se mirisi voća, usoljene ribe, svježeg mesa, začina. Tržnica. Kaotična i neodoljiva...

Jeste li znali: Kandy je bio glavni grad posljednjeg kraljevstva Sinhalesa koje je sve do 1815 i naleta Britanaca puna tri stoljeća objeručke držalo svoju nezavisnost i suverenost napadanu od Portugalaca i Nizozemaca.

Prije nego što nam je Madumal ponudio svoje usluge, odlučili smo posjetiti autobusni kolodvor kako bi provjerili (potencijalno kupili) karte za nastavak u unutrašnjost otoka. Kolodvor je, uf, mračna strana grada. Koncentracija smoga i CO2 je van svakih tablica. Buka, galama, smrad i apsolutna konfuzija okolnih aktivnosti izbacila bi iz takta i Hrvoja antistres Jerkića. U japankama kroz crne lokve autobusnog kolodvora probili smo se van. Primitkom O2 nervoza i tjeskoba je popustila. Nismo kupili karte. Nakon što smo definirali plan za sutra preostali dio dana smo lijeno u ritmu gradskog poslijepodneva proveli na obalama jezera provocirajući varane, kornjače i neke čudne ptice za koje nismo uspijevali dokučiti vrstu. Bezbrižni pogled prema nebu zapeo je u krošnji drveta iznad naših glava. Te „čudne ptice“ su visile naopačke sa grana. Pogledi su nam se sreli. Rekao bih šišmiši ali ovo su bili kondori! Dobro, centimetar-dva vam tamo ali to su bile praiskonske zvijeri! Mislim da su im i oči svijetlile crveno. Da, siguran sam. Ostao je samo spaljeni trag na mjestu gdje do maločas stajasmo.



Prstohvat povijesti: 1998.g. LTTE iliti tamilski tigrovi detonirali su kamion bombu kraj glavnog ulaza u Temple of the tooth dobrano ga oštetivši. Od tada pa do dana današnjeg osiguranje je na izuzetno visokom nivou.

Večer je nosila mirnije i sretnije motive. Madumal nas je pozvao kod svojih doma na večeru. Tatin tuk-tuk i Honda Hero (naravno lijepa Iva je bila na Hondi) i eto nas pred vratima simpatične lokalne obitelji. Tradicionalna lokalna spiza. Za prste polizat. Doslovno, s obzirom da se prstima jede. Skupila se cijela familija i gleda nas kako jedemo! Zanimljivo ali nikako neugodno iskustvo. Divna obitelj. Osjećali smo se kao doma. Neprocjenjivo.
Gastronomski se ovaj otok do sada pokazao kao apsolutni vladar moga nepca i želudca i moram priznati da mi je to prvi od tri ključna elementa kozmičke ravnoteže koja sam do kraja putovanja skupio. No polako se u meni formira drugi ključni, možda i najvažniji a to su ljudi koji nastanjuju ovaj otok. Nisam do sada naletio na takve ljude. Posebni su. No o tome malo kasnije.



19.8.

Lažu o ukusima se ne raspravlja. Tako npr. moja malenkost nije nešto od plaže, sunca i suncobrana. Iako bit će i toga. No, danas nas čekaju 2 od 3 stranice pravokutnog kulturnog trokuta, kako ga ovdje zovu. Naime, za nekoga tko pišne u gaće na spomen drevnih civilizacija, kraljeva, palača, budističkih hramova, arheologije in general ovaj otok je nepresušan izvor. Ja, osobno, iako bih volio da sam jedan od tih (naravno Indiana Jones tip) nikada nisam uspio naći živaca, dovoljnu dozu koncentracije i staloženosti za detaljan pristup problematici. Više sam reklo bi se trčeći povjesničar. Pa što uhvatim, na što se spotaknem. Drevni gradovi koji okupiraju taj centralno sjeverni dio otoka, vruću visoravan Sri Lanke, su ostavština raznih Sinhalese dinastija koji su od „stoljeća sedmog“ tu disali i razmnožavali se. Danas, što se nas tiče, su katete na redu. Vadim šestar iza uha, određujemo pravi kut i krećemo put Anuradhapure.



Kuplung šteka (novo vozilo) no ništa nas zaustaviti ne može. Madumal brzo uči. Gutamo cestu kao knedle. Nabavili usput crvene banane, kremaste za poludit. Anuradhapura. Majmuni, sad već druga vrsta (bijelobradi sa spiganim repovima) nas dočekuju. Gori i nebo i zemlja. Kroz fatamorganu se nazire spektakularna arhitektura. Dagobe, hramovi, kupališta, Kipovi Bude. Žarko crvena užegla zemlja i zagasita crvena cigla kojom je sve izgrađeno ostavljale su nas bez riječi. Tea u panici traži WC. Muzej je došao kao naručen.



prstohvat povijesti: Anuradhapura je izlila temelje davne 380 g. p.n.e. Kroz više od 1000.g. postojanja vladari Anuradhapure su neprestano vodili ratove sa Južnom Indijom. Bila je prvi glavni grad Sri Lanke. Na kraju svoga postojanja bio je zamijenjen Polonnaruwom, gradom udaljenim nepunih 100 km od kuda su novopečeni kraljevi nastavili vladati centralnom visoravni Sri Lanke.

Na putu za drugu katetu Sigiriyu, bacili smo pogled na Mihintale budistički hram koji datira iz 247 g. p.n.e. 1840 stepenica, za dlaku izbjegnuto sučeljavanje sa lokalnim majmunima, vjerojatno najljepša Dagoba otoka, svjedočenje krađe manga sa štanda (majmunska posla), nabrojene sve zemlje bivše Juge iz usta lokalca (uključujući i Kosovo)... neprocjenjivo ... no mi sve dobili za 19,99.



Pogled na dramatičnu crvenkastu stijenetinu koja se izdizala iznad nas ostavlja nas potpuno bez daha. Sigiriya. Teško je izabrati riječi. Jezik je suviše siromašan da opiše ono što oči vide. Preko 20 stoljeća burne povijesti uklesano je u glatke stijene ovog davno ugaslog vulkana. Nažalost i uz najbolju volju, detaljniji pisani opis ce ovaj puta morati izostati. Popeli smo se na vrh. Na putu gore noge su malo zaklecale prolazeći pored ogromnih stršljenovih košnica. Natpis kaže citiram: „Do not make noise. In case of hornet atack stay still.“ Hiperventiliram. Pogledi nam se gube u zalasku sunca. Bosi, prljavi i zadovoljni krećemo nazad. Izgubili smo se. Na kratko.
Vrijeme je da se oprostimo od Madumala. Legenda. Ljudina. Imam osjećaj da njegova priča tek treba biti ispričana. Nadam se da ćemo je i mi pomoći ispričati.




20.8.

Otok nas je potpuno i bespovratno začarao. Ušli smo u đir, korak nam je lagan. Nema nitko jači.
Na redu je hipotenuza. Polonnaruwa. Ponovo smo uzjahali javni prijevoz. Povratak na mjesto zločina - autobusni kolodvor u Kandyu. Autobus sigurno i bez respekta maršira krivudavom cestom.
Pukla guma. Bez namjere da budem 17 u redu sa savjetima kako promijeniti gumu na autobusu bezbrižno uz cestu čekam rješenje. Lijepa Iva, Zoki i Tea također u antistres mode-u. Dobro, Zoki tu i tamo škicne pod autobus da vidi jel' dečki idu u pravom smjeru. Madumal je jednom prilikom napomenuo da su lokalni autobusi „monster“. Nakon što je rezervna guma sjela na svoje mjesto dobili smo praktično tumačenje tog naziva. Vožnja koja je uslijedila u potpunosti je narušila naše psihofizičko stanje. Autobus je vrištao iz petnih cilindara, crni dim je sukljao, tuk-tukovi i ostali ini nebitni sudionici u prometu frcali su kao kamenčići ispod monster kotača po okolnim kanalima. Svi mirni u autobusu. Mi očiju kao lemuri. Štrafte bljuvotine koje su se oslikavale na gotovo svim autobusima (zadnja tri reda prozora) su sada potpuno jasne.



U vidnom stanju soka zavijeni u prašinu iza autobusa koji nas je upravo iskrcao, prilazi nam lokalni Jozo. Prodaje priču u par minuta. Sve je dogovoreno. A dogovoreno je sljedeće: Popust na smještaj, besplatni tuk-tuk u zamjenu za karte za ulaz u Polonnaruwu. Naravno „they know people who know people that now how to get in without the ticket“. S obzirom da smo svi bili akreditirani novinari, koji u tom trenutku istražuju Sri Lanku za potrebe turističkog vodica (papirnatog) koji će pokrivati tržište jugoistočne Europe bili smo zamoljeni da o ovim radnjama u vodiču ne izvijestimo. Širok osmjeh i stisak ruke... „Jozo ma nema problema!“. Potičemo sivu ekonomiju. Znam. Ali nek' Slovenci i takvi plaćaju punu cijenu.
Kako je dogovoreno, tuk-tukovi su nas „uveli“ u sam kompleks Polonnaruwe. Bez greške. Dečki su na domaćem terenu, vidi se. Polonnaruwa je opet kao i 1000 g. starija Anuradhapura idealna za lutanje kroz stranice povijesti i kulture ovog otoka. Sada već iskusni u tumačenju šrilankanske povijesti laganim korakom uz pokoju mudru kao „dobro su oni ovo sazidali“ ili „znao je taj Parakramabahu što radi, vidi se“ proveli smo cijelo popodne lutajući ovim arheološkim draguljem.



U biti, šalu na stranu, dva dana za drevne gradove Sri Lanke, koliko smo im mi dali, su smiješan broj, potpuno nedostatan. Viče Usamljeni iz torbe „5 dana barem“! Ma niti 5 dana nije dovoljno da se u potpunosti prepustite čarima i mistici ovih drevnih kultura. No, naša vreća sa vremenom je šuplja ko' švicarski sir, vrijeme curi i tjera nas u trk dalje...
Kaže jedan od tuk-tukovaca „dobar dan, kako si?“ na spomen o našoj rodnoj grudi. Mladac, širokog osmijeha i bijelog zuba, kaže ljubila ga slovenka, no nije išlo pa je prešao na ruskinju. „Dark skin i think“ kaže on. Pakira za Moskvu.

Trenutak u vremenu....djeca me digoše od večere. Navalila, bez najave. Sjedim na školjci, desni lakat na desnom koljenu, dlan pod bradom. Poza mislioca. I ja mislim. Gledam pipu i na pipi crijevo. S time se nešto očito pere, mislim si. Tehnika me zbunjuje... od naprijed, s leđa, sa strane, preko glave. Pa opet mislim. Vizualiziram. To mora špricati na sve strane. Ne razumijem. Gušter zapišti na vratima i trgne me. Više ne mislim. ...



21.8.

Par jutarnjih žlica mango pekmeza na domaćem kruhu iz obližnje pekare i spremni smo za dalje. Jozo šalje svog čoeka' sa nama do ceste kako bi nam pomogao zaustaviti autobus za Trincomalee. Smjer istok. Napokon istok. Priča se sada mijenja, istok je drugačiji, još uvijek vida i liže rane, nepredvidiv i tajanstven. Čak je i Usamljeni jedva istisnuo par stranica o njemu. Ovo je ono što smo čekali, neukroćena Sri Lanka.



Trenutak u vremenu... Autobus se iznenađujuće mirno kotrlja. Sve je nekako sporije, mirnije, drugačije. Živa se u barometru diže svakim kilometrom. Vrtim si u glavi slike dokumentarca kojeg smo pogledali prije puta... dokumentarca o zadnjim mjesecima krvoprolića i gušenja tamilskih tigrova. I civila. Sivo-zelene vojne barikade koje prečesto gledam kroz prašnjavi prozor i vojnici naoružani do zuba jasno odaju nervoznu stvarnost ovoga kraja. Šatori uz cestu iz koje viri po 5-6 musavih glava. Sve je još svježe ...

Nastavak slijedi ....

subota, 25.09.2010.

Aince awa, aye awa...

Škotska 3.7. - 17.7.2010.

A priori

Prošlo je točno 548 dugih dana od kada sam se vratio sa svojeg zadnjeg putovanja, onog pravog, putovanja Južnom Amerikom. Žalosno sa ili bez objašnjenja iz kojeg god kuta gledali, čak i iz mrtvog. Stalni posao mi je izvukao polugu i bez obzira koliko ja tapkao on ne popušta. No, onaj mali tračak nade, svijetlo na kraju tunela, slatka čokolada koja se stidljivo skriva u prostranstvu buhtle sa savskog mosta, dio godine koji se sa sve većim strahom i nevjericom prelama preko usta radnog naroda kao da je zabranjeno voće, on čije ime se samo šapuće je napokon sletio u moje dvorište - godišnji odmor iliti G.O.
Plan je hrabro i detaljno, taktički napravljen nekoliko mjeseci unaprijed, kako bi se naravno uštedjelo (avio karte i ostale nuspojave) i kako se ne bi kojim slučajem negdje netko sjetio da se tada na godišnji ne može ići! Bullet proof. To zadovoljstvo trpanja gaća, čarapa, šatora, vreće za spavanje, toaletnog papira u svoj novi, sunce tatino, ruksak je jednostavno neopisivo. Suza se igra u oku. Sve je bilo spremno, Lijepa Iva i ja, ruksak pod ruksak i put pod noge. Pošto smo negdje u prošlim životima očito odradili dobar posao, u ovom smo nagrađeni s prijateljima poput Tee i Zorana koji nas odbaciše do, a kasnije i dobaciše od Zadra nakon lutanja Škotskom.
Još samo ovo pa idem na ono “in medias res”. Nikada, odnosno za niti jedno putovanje ili sve ono što bi se putovanjem moglo nazvati, se nisam toliko pripremao kao za ovo, toliko unaprijed planirao gdje, kada, kako i zašto. Nikada nisam toliko očekivao neko putovanje, iz dana u dan čekajući, kao ozebao sunce. Vidi se da starim, ali da stanem u obranu sebe, nikada nisam imao toliko strogo definiran vremenski period za putovanje a i budžet nije bio nešto čime bi se dalo pohvaliti. I da, još jedna zanimljivost, nikada se nisam toliko zainteresirao za povijest i kulturu nekog naroda, koja je, moram priznati, na kraju cijele priče neizostavan dio iskustva Škotske i bez poznavanja njihove povijesti ne bi bilo moguće niti zagrebati u ono što Škoti i njihova ljubljena Škotska zaista jesu. (samo na torrentu, ekskluzivna ponuda, tko prvi govno mrvi, serijal BBC-a u 10 nastavaka iz 2008.g.” History of Scotland”)


3.7.2010.

Autobus na kat i vožnja u krivom smjeru u rotoru su prvi dojam koji zbunjuje. Drugi je jumbo plakat koji navodi Škote da odu na godišnji “anywhere but England, please”! Ne vole ih i ne boje se to pokazati javno! I like! Aktivacija prve od uredno, štreberski, file-iranih rezervacija je značila da smo se smjestili u hostel koji se nalazi u srcu Edinburgha, na Royal Mile. Valjda je pogled na stari grad sa stanice na kojoj nas je istovario bus s aerodroma bio krivac što smo 4 puta prešli jedno te isto križanje gore dolje u potrazi za hostelom (lijepa Iva me izvela u razgledavanje). No, taj pogled... mislim da nikada nisam bio u nekom gradu koji ima toliko dominantnu i fascinantnu panoramu starog grada koji te na prvu dočeka na volej, zvizne punom i kaže “ha, šta kažeš?, jebeno, zar ne!?”. I bome je.



Uzevši u obzir da se radi o britanskoj funti i standardu nekoliko puta većem od našeg, a s naše strane o simboličnom, ali dobro strukturiranom budžetu, mi smo se naravno obrušili, tijekom cijelog putovanja, na one najbolje stvari u životu - a one su uvijek, kako se ono kaže, besplatne. Pa tako smo mi nekako i krenuli od prve minute - pješke polako. Nakon sad već petog prelaska jednog te istog križanja (znamo ga u dušu), s Usamljenim pod miškom krenuli smo u potrazi za besplatnim sadržajem. Prvi na listi, iako potpuno slučajno, našao se Calton Hill, brdašce u novom dijelu grada koji nudi izvrstan pogled na sve vrijedno spomena u Edinburghu počevši od dvorca, Arthur's Seat-a, Holyrood-a itd. U narednim kilometrima koje smo proveli križajući po gradu kao dijete s olovkom po papiru, kružeći oko dvorca kao mačka oko vruće kaše, pomalo bezglavo, dobili smo uvid u sav šarm i mističnost Škotske prijestolnice kao i vremenskih prilika i neprilika iste te Škotske. Kaže lijepa Iva da se nije u životu toliko puta obukla i skinula (o vesti i jakni se radi) i ja se slažem. Dok oblaci doslovno galopiraju, ne toliko visoko gore iznad krovova, nošeni nemilosrdnim vjetrom, prosipajući cca svakih sat vremena koji kubik mokrog sadržaja po ulicama grada, dok Španjolska pobjeđuje, a Argentina gubi, mi smo se polako, ali sigurno uvlačili pod kožu grada. Istina je da smo, prvi dan, pokisli barem 5 puta, ali smo shvatili jednu nepobitnu činjenicu ove zemlje, a to je da u Škotskoj ne možeš ostati suh, svi kišobrani i kabanice ovog svijeta ti ne mogu pomoći tako da se ne treba previše ni truditi ni brinuti. Pokazalo se da su jedine posljedice bile malo češći posjeti WC-u ( br.1 & br.2) i pokoja potrošena papirnata maramica. Večer smo proveli gledajući neku kružnu biciklističku utrku po centru koja se vozila cijeli dan, a mi smo naravno taktički došli na kraj ispratiti pobjednika. Pobjednik je bio neki njihov lokalni junak kojeg su sprašili na zadnjoj utrci pa su sada svi bili sretni što se vratio na stare staze slave. Kladioničarska posla.

Jeste li znali:
1603 g. dogodilo se nešto do tada nezamislivo! James VI, kralj Škotske, je postao i kraljem Engleske! Samo 100-njak godina kasnije, točnije 1.5.1707 g. potpisan je zakon o Uniji što je značilo, po prvi puta u povijesti, kraj nezavisnog škotskog kraljevstva



4.7.2010.

Ono što sam spomenuo malo prije da smo shvatili da u Škotskoj ne možemo ostati suhi se u stvari dogodilo tokom današnjeg dana pošto je prva jutarnja akvizicija bila dvije kineske kabanice ružne žute boje (kao da si zašio par rumkeovih vrećica). Trajale su gotovo punih 15 min. Ivina se poderala i napala ju a mene je moja brzo uvjerila da od nje ama baš nikakve pomoći. Današnji dan se, gastronomski, pokazao izuzetno provokativan. Sve je počelo sa socijalnim sendvičima kod nekog indijca, gdje se jedan komad curry piletine dobro sakrivao između dva komada kruha. Nastavak slijedi. Kiša nemilosrdno pada, doduše na mahove, što i mi već polako taktički koristimo za svoje napredovanje. BMW parkiran na izuzetno zanimljiv i efikasan način, kako se kaže, slika govori više od tisuću riječi. Netko je odlučio oživjeti Seinfeldovu epizodu. Fantastično! Kiša nas je ipak utjerala unutar zidina i to zidina izuzetnog „Museum of Scotland“. Sve što vas može zanimati o Škotskoj je na izuzetno zanimljiv i interaktivan način prezentirano u ovom muzeju, a besplatno. Preko puta muzeja stoji ponosno mala statua slavnog, knjigom i velikim platnom, Greyfriars Bobby terijera.



Ako hoćeš proći jeftino, što se tiče hrane, ne ide bolje od velikih dućana, kao npr. Tesco koji je pun jeftinih i gotovih prehrambenih artikala. Jednostavno nema šanse da prođeš jeftinije po pojedinim namirnicama da npr. kuhaš nešto u hostelu. Nažalost toga dana to nismo još registrirali. Ono što ja jesam registrirao je sok od naranče snižen s 2 na 1 Ł. Nakon iscrpnog 39 km koji već radimo po gradu poželio sam se osvježiti sokom od naranče. Prva reakcija je bila „zašto su ga dovraga toliko slatkog napravili, pa da je najhladniji na svijetu ne bi bio osvježavajući“. Dok me Iva u čudu gledala kako dešifriram okus u ustima za oko mi je zapela informacija s naljepnice na boci 1L=20L. Kaže lijepa Iva „zamisli da vidiš nekog kako nateže iz maraskine boce na sred trga bana Jelačića“. Suze i smijeh...i žeđ.
Isplakavši se krenuli smo niz Princess street. Svi vi out there šopingholičari zamislite da šetate ulicom, sudarate se sa stotinama brendiranih vrećica, s lijeve strane vam pogled odvlači impozantni stari grad s dvorcem a sa desne popusti do 70% u Gapu, H&M... - neke stvari se ne mogu kupiti novcem. Neprocjenjivo! Nakon teških gastronomskih promašaja dana odlučili smo barem za večeru popraviti dosadašnji dojam. Nekolicinom, za neiskusno oko, nepovezanih događaja završili smo, nažalost, sa dvije konzerve u ruci skinute s police omalenog dućana preko puta hostela. Na jednoj piše Irish stew, a na drugoj Beef Curry. Mislim da doslovno nismo nikako mogli gore izabrati, što smo nakon par žlica i s grčom na licu i u želudcu i zaključili. Moj pokušaj da suhu tjesteninu „doradim“ s HP umakom s „comunity“ police hostela je samo potvrdio gurmansku tragičnost ovoga dana... bio je pokvaren. No, natopljeni pozitivizmom i „ništa mi neće ovi dan pokvarit“ pristupom „pitcher“ tj. bokal hladnog lokalnog piva u fantastičnoj obližnjoj birtiji je zaliječio rane. Melem. P.S. Htjedoh onaj Irish stew i Beef Curry pomiješati u jednu amorfnu degutantnu masu, i ostaviti u frižideru s naljepnicom „up for grabs“ kako bi podijelio dio današnje tragedije s nekom nedužnom dušom, no lijepa i mudra Iva me odgovorila od takvog čina.

Jeste li znali:
Bagpipes iliti po naški gajde, su jedini instrument koji je ikada bio klasificiran kao oružje! Dogodilo se to
1747.g. kada su odlukom parlamenta zabranjene. Bio je to pokušaj zatiranja svakog traga Klanske kulture.



5.7.2010.

Na sinoćnjoj hladnoj lokalnoj smo u opuštenoj atmosferi nekako kroz razgovor došli do jednog zanimljivog zaključka: Najveći minus Edinburgha su turizam i turisti! Koliko god to idiotski zvučalo bilo je kristalno jasno da nam je nakon dva dana, poradi hordi turista (pogotovo onih na kojekakvim maturalcima) ovoga grada bilo pun kufer. Naravno, pošto smo i mi dio te horde, kritičnost prema toj činjenici je u jednu ruku nelogična, no ta stvarnost ovoga grada nije ono po što smo mi došli...



Iz tog razloga naš treći dan je bio podređen bježanju glavom bez obzira u bilo kojem smjeru van centra grada. Smjer je na kraju pokazivao na Leith, lučki dio Edinburgha. Napokon, Škoti na ulicama, lokalno stanovništvo, poljski i kineski dućani, ruševne hale, „for sale“natpisi... to je već bolje. Grad, kako smo se informirali, ulaže znatna sredstva kako bi u narednih nekolicinu godina doveo u red ovaj dio grada, odnosno vratio ga na stare staze slave kada su brodogradnja i lučki transport bili žila kucavica grada. Leith čuva usidrenu Royal Yacht Britannia-u, dugogodišnji plutajući dom kraljevske obitelji (1953 - 1997) koja je sada, naravno, velika turistička atrakcija. Pogled na nju je onako ovlaš bačen. Ne zanima nas. Cijelo prijepodne provedeno lutajući Leithom je bilo potpuno osvježenje od prekrcanih,koje kakvim teretom, ulica starog grada. Kava koju smo popili u maloj zalogajnici, kao iz filma iz 50-tih ispaloj, je bio odličan trenutak za osjetiti puls stvarne Škotske. Doduše, velika većina gostiju je 50-tih vjerojatno već unuke imala tako da taj puls i nije bilo tako lako pronaći. Pored nas vodi se razgovor dvojca iz kluba 70+ o, mi mislimo, Monku. Odlično! Iako ne razumijemo ništa. Na povratku prema hostelu, jedna stvar upada u oči, i to ne samo ovdje nego ispostavilo se u cijeloj Škotskoj, a to su „Barber shops“odnosno brijačnice, odnosno frizeraji... kako god. Njihov broj je zaista znakovit dok je s druge strane, poradi siline vjetra, očigledno da je tu popularan idontcare look, odnosno da je idontkerka preferirani izbor građana i građanki i viječni modni krik. Zanimljivo.
Edingburgh je blažen s izvrsnim parkom (Holyrood park), koji se poradi ekspanzije grada našao u samom srcu, naravno tog istog grada. Idealan bijeg od gradske vreve (tu se ne radi o nesnosnim vrućinama) koji smo i mi odlučili iskoristiti. Park je brdo, brdašce rekli bi, s vrhom koji nosi ime „Arthurs seat“ koji se uzdiže vrtoglavih 251 m iznad grada. Uspon je bio blago umarajući. Gore, OPĆI vjetar. Svaki pokušaj komunikacije, gledanja ili disanja u vjetar bio je uzaludan. Vjetrootporna jakna gore dobiva sasvim novi smisao. Nakon cijelopopodnevne borbe s vjetrom po obroncima, napokon nas je u galopu stjeralo s brda. Odličan dan sve u svemu. Bolji nego prva dva. Hrana i spavanje. Bar smo tako mislili.

Jeste li znali:
Škotski gaelski jezik, kojeg je u 18. st. govorilo cca 300 000 ljudi, danas se svodi na nekih 60 000 govornika većinom naseljenih u Škotskoj. Najveća koncentracija se nalazi na unutarnjim Hebridima i otoku Skye-u. Gaelski nije službeni jezik Velike Britanije ni EU.



6.7.2010.

Škotskom se da jeftino putovati. Od hrane, besplatnog sadržaja pa do poprilično jeftinog smještaja. Naravno radi se o gradovima, što se tiče smještaja, i u našem slučaju 14 i višekrevetnim sobama hostela (još jeftinija opcija bi bila couchsurfing) koje nose određene nepogodnosti, čisto poradi zakona velikih brojeva, a koji je nas te treće noći zahvatio. Od 14 duša koji su odlučili provesti tu noć u toj sobi samo je jedna, po mojoj nervoznoj procjeni spavala. Decibeli koje je dotični rasipao cjelonoćnim hrkanjem i puštanjem golubova, iako nisam siguran da li je riječ o istoj osobi, bili su dijabolični! Pretražujući unezvjereno, nakon neprospavane noći, na rano jutro pred polazak, džepove u potrazi za džepnim nožićem kako bi ga ostavio između drugog i trećeg kralješka dotičnog, napuštamo hostel, za sada i Edinburgh i autobusom hvatamo pravac sjevera prema Invernessu, glavnom gradu „Highlands-a“.
Daily Telegraph koji smo dobili uz kupljenu bocu vode, nam je nakon pročitanog članka o pripravničkim plaćama u Škotskoj, podigao krvni tlak i uznemirio čireve koji su do tada mirno dremuckali dolje duboko. Nakon rafala standardnih psovki i epiteta prema svemu i svakomu, da ih sad ne nabrajam, brzo su nas primirili pogledi na sve zelenija prostranstva što smo sjevernije odmicali.



Inverness. Highlander hostel, ni manje ni više, ogroman i poprilično prazan. Poljak na recepciji traži svoju sreću gore na sjeveru Škotske. Klopa, pa provest popodne u gradu. Kaže Usamljeni, šetnja niz rijeku je najbolja stvar i mi ga poslušasmo. Gradom ne dominiraju stare vizure, svjedoci povijesti, osim u usmenoj i pismenoj predaji, pošto je kako god bi nešto bilo izgrađeno, što bi danas bilo dio davne povijesti, bilo i zapaljeno ili potpuno devastirano. Zajeban geopolitički položaj. No, grad je ipak odisao nekim šarmom, kao što često gradovi koji život vežu na obale rijeka i odišu, pomalo čak penzionerski, primjetila je lijepa Iva, odnosno kao mjesto gdje raja u odmaklim godinama dolazi provesti jesen svog života. Besplatan muzej, fantastičan nadasve, koji je, između inog izvrsnog sadržaja (povjest im je stvarno intrigantna), mene najviše zadržao na interaktivnoj ploči učenja gaelskog jezika. „Sjedi 1“, kaze ploča. Nedaleko majka sina podučava istom tom gaelskom. Prenosi dio sebe... tradiciju, kulturu. Bezvremenski.
Večera u hostelu u društvu genijalnog Nigerijca. Malo prosipanja „znanja“ o geopolitici s moje strane i životnih priča i stvarnosti Nigerije s njegove, uz lokalno pivo s okusom jebene jabuke, bili su suton današnjeg dana. Neki ljudi, fenomenalno jednostavno definiraju život i ono zbilja važno u njemu. Naučih. Nizozemska pobjedila Urugvaj. Lijepa Iva razočarana. I ja.



7.7.2010.

Doručak, ruksaci na leđa i put željezničkog kolodvora. Cilj: pokupiti rent-a-car rezerviran i plaćen još davno prije tri mjeseca. Zbunjeni, u potrazi za uredom, na informacijama lijepa Iva dobila odgovor da su nekad davno tu bili (naša agencija), no da više nisu. Te jebo, pomislih. Nelagodnu zamišljenu tišinu prekinuo je cik ugledavši malca cca 15 godina kako sjedi na klupi i drži natpis na komadu kartona „Focus vehicle“! To je to, odlično, nakon razmjene papirologije i „petrol“odgovora na moje pitanje šta točim u njega došli smo pred crveni ford Ka. Nakon opskrbe potrebnim živežnim namirnicama i „Vesna Mimica“ razgibavanja prije ulaska u vozilo s krive strane, instaliranja GPS-a, bili smo spremni na pokret. Uf, ne prima Mp3, ne prima CD... samo kazete. E, kurac dragi gledatelji, toga nemamo. Cro Pop Fest ostao na tavanu u ladici. Al neka, krenusmo. Iznenađujuće brzo sam ovladao vožnjom po UK pravilima,ostalo bit će nešto od Irskog iskustva, i krenuli smo, lijepa Iva, ja i Jagodica Bobica (čitaj: crvena krvoločna zvijer koja proždire sve što joj stane na putu) put sjevernih ekstremiteta Škotske.



Uz BBC 1,2,3, ovisno što je radio gdje hvatao niz A9, smjer sjever, klizili smo uz istočnu obalu. Jagodica prede poput dobro podmazanog stroja. Milina. Kaže Usamljeni da stanemo u Dornoch, pitoreskno, pitomo mjestašce u kojem je rastopljena (doslovno - kipući katran je bilo oruđe odabira) zadnja Škotska vještica ljeta gospodnjeg 1722., ali puno, puno važnije, mjesta u kojem je Madonna uplovila 2000.g. u iznenađujuće dug bračni život s Guy Ritchiem. Katedrala iz 13. st. definitivno vrijedna spomena i pažnje. Ušli i izašli. Glad je prevladala. Pašteta pod mišku i put putokaza koji pokazuje desno za plažu. Kakva zlatno žuta pješčana plaža. Bez brutalnog vjetra koji nas i dalje lomi kao suho granje i sa cca 15-tak stupnjeva više u termometru, moglo bi se pomisliti da nas je GPS krivo odveo na zadnjem silazu i to put plaža Mauriciusa ili nekog drugog tropskog raja. Lijepa Iva umače noge, 5s, dovoljno za sliku. Grčevi. Vrijeme je za ručak na plaži. Sendvić s paštetom, paprikom i senfom. Engleskim senfom (čitaj: šalje ostale senfove po šibice). Uf... peče, suze, sinusi se čiste. Mean matherfucker senf. Krećemo dalje, pogledom ispraćamo dva klinca kako igraju picigin. Mogli smo i mi al nam se nije dalo, taman ručali.
Krajolik postaje sve dramatičniji kako se km okreću na kontrolnoj ploči. U daljini, na pješčanom sprudu nasred jezera razvalili se tuljani u potrazi za sunčevim dodirom. Erupcija oduševljenja kod lijepe Ive.
Postalo je izuzetno teško vozit. Toliko toga odvlači pažnju da je teško koncentrirati se na cestu. Na krivu stranu ceste. Sada nas već kilometrima s obje strane prate prostrani, vjetrom zaglađeni, zeleni pašnjaci krcati ovcama - probao brojati i skoro zaspao za volanom. The grass is greener here. I stvarno je. Benzinska, prvo točenje, piše na pumpi „petrol“. Odlično, to trebamo. Nema ono 95, 98, super ovaj ili onaj. Ima petrol. Unleaded.



Riječ dramatično mi stalno zapinje za jezik. Dramatično je bilo i skretanje kod crvene govornice na sporednu cesticu kako bi se spustili niz „Whaligoe steps“. Stepenice urezane u stijenu vode strmoglavo dolje, gdje valovi kroje sudbinu visokim strmim liticama, prema od svijeta zaboravljenoj prirodnoj luci. 365 stepenica. Jedna za svaki dan u godini. Puno lakše dolje nego gore. Ostaci nastambe svjedoče vremenu kada su ribari uplovljavali u tu malu uvalu i tovarili ulov ženama u košare koje su ih balansirajući na glavi nosile gore stepenicu po stepenicu. Žena za sva vremena. Kiša je počela rominjati, podvili smo rep i krenuli natrag. Stepenicu po stepenicu. Bez košara.
Wick je grad koji je nailazio niz cestu, koji ima pubove, koji imaju televizore, a televizori prenose utakmice. Polufinalne. No imali smo još nešto za pod zub vremena pa smo se rasuli po obližnjim liticama u potrazi za još jednim srednjovjekovnim dvorcem.
„Kupio sam mu novi štap pa ga mora odmah probati“ bile su riječi simpatičnog Škota koji nas je usmjerio prema dvorcu dok su on i sin krenuli u susret valova i vjetrova Sjevernog mora. Kako bi George Constanza rekao „The sea was angry that day my friends, like an old man trying to return soup at a deli“, no to nije spriječilo malca da s novim štapom iščupa iz mora ribe za omanju ribarsku feštu. Naravno, sve sam fotodokumentirao za potrebe rasprave s mojim lokalnim ribolovcima.
Vrijeme leti, poput oblaka iznad naših glava. Prvo poluvrijeme gotovo. Sranje. Glavinjajući kroz, iz nekog razloga sablasno prazan grad, spotaknuli smo se o Pub koji je osim nas sadržavao još jednog lokalnog alkosa. Činjenica da niti u jednom tenutku nismo ništa naručili, niti nas je tko pitao, a da je cijelo poluvrijeme prošlo (našem budgetu odgovaralo) iz nekog razloga nije bilo uopće čudno. Španjolska pobjedila, podrazumjeva se. Konobar, vjerojatno i vlasnik, izgubio okladu od starog. Kladio se na Njemce. Svašta.
Šator se već nervozno vrpoljio na zadnjem sjedalu. Uputiše nas put kampa koji se nalazio na prilazu gradu. Piše „hot shower“. Miluje maštu pomisao na njega nakon cjelodnevnog propuha. Kaže gazda na ulazu, „ima vruće vode samo treba do kraja odvrnuti pipu“. Topla juha domaćeg (našeg) porijekla, skuhana na malom kuhalu je zalječila površinske rane. Trebao sam ga prepoznati kada sam ušao. Ali nisam. Slijepo poslušavši gazdu okrenuo sam ručicu na tušu do kraja. U premaloj kabini, nisam imao šanse, nije mi bilo spasa. Prvo me zaljepio za zastor, a onda za zid. Sve mokro, opća poplava. Bio je to Commando 450 (http://www.youtube.com/watch?v=dlrtQb24Qxw) . Lijepa Iva u vidnom šoku nakon identičnog iskustva. Prva noć u šatoru. Dragom šatoru... po ovo smo došli. Jedna ovca, dvije ovce, tri ovce, četri ovczzzzzz....

Jeste li znali:
Sjeverni i sjeverozapadni predjeli Škotske, škotski highlands, su stoljećima bili dom Klanovima. Klanovi Highland-a su stoljećima vladali tim teško pristupačnim djelovima Škotske. Razni MacDonaldi, Macleodi i ostali Macovi i ne Macovi su bili ono što bi se nazvalo mean mother fuckers ali u pozitivnom smislu vrlina tadašnjeg vremena, za razliku od sve zatupljenijeg, globalnog, Macnaljepnica klana kojeg sam bit će i ja dio.



8.7.2010.

Nema ništa bolje od mirisa kave na rano jutro. Pogled mi već neko vrijeme stoji smrznut na starom crvenom WW kombiju, onoj legendarnoj T seriji, na njegovim crveno bjelim kariranim zastorima. Mladi tata i preslatka dvogodišnja kćerkica, sami. Njegovi brkovi se nekako uklapaju u cijelu sliku. Fali takvih priča u ovo novo vrijeme. Nema sumnje.
Vrijeme nas za sada zaista mazi. Izuzev konstantnog vjetra ni traga ni glasa o onom zloglasnom, viječno mokrom, Škotskom vremenu. Krajolik postaje sve dojmljiviji, ako je to moguće, ili mi jednostavno sve više prirasta srcu. Kaže Usamljeni ne idite do John ó groats-a ni za živu glavu, lažno prezentiranog kao najsjeverniju točku britanskog kopna, jerbo je totalno fejk. Usamljeni potpuno bio u pravu. Uz pokoju sočnu psovku, prosutu onako usput iz rukava, krenuli smo dalje. Sada smo već klizili niz najsjevernije dijelove Škotske obale o koju se razbijaju valovi Atlantskog oceana. Ti isti valovi u talu s vječnim vjetrovima isklesali su spektakularne kamene formacije koje se dižu 60m iznad površine oceana. Da, Duncansby Stacks je majka Priroda u svom najsjajnijem izdanju. Neponovljiva umjetnica. Sirova snaga valova,stasite litice, prkosne kamene formacije, vjetrom nošena zelena polja i na njima ovce... pun k... ovaca i njihovih govana. Teško izbjegavat. Kad malo razmislim jedino osjetilo koje je tamo suvišno je njuh. Kombinacija govana tisuća ovaca i ptica, koje se gnijezde po okolnim liticama daju zraku jedan specifičan, kako bi se čovjek izrazio, užegao, kiselkast miris. Dosta izazovno za prosječne receptore njuha. No to je Majka. Tejk it ot liv it.



Castle of May i njegovi vrtovi, su obrađeni na brzaka, pošto lijepa Iva nije uspjela ući u dvorac, bez obzira na njenu plavu krv. Odlučili smo iz protesta napustiti imanje. Kraljica majka se u grobu vjerojatno prevrtala. Novac naravno ni u snu ne dajemo, tako nisko ne želimo spasti. Ostavivši iza sebe armadu penzionera s kraljicom u srcu, uputili smo se, u inat John ó groats-u, do Dunnet Head-a prave najsjevernije točke britanskog kopna! Nama muda pod bubrege... pih. Svjetionik iz 1832, panoramski pogled za poželit i iznenadni škotski pljusak, koji bi da nas lijepa Iva nije iščupala u zadnji čas bio „iznenadni jebeni škotski pljusak“ su marljivo pohranjeni u kratkotrajno pamćenje, a za dalje ćemo vidjeti. Dan se, kasnije se pokazalo, zaista razvijao u potencijalnog stjegonošu našeg kratkog putovanja. Vožnja se pretvorila u čisti hedonizam. Pojam vremena se polako gubio, bore s lica su nestajale... upali smo u onaj „take it easy“ ritam dok smo se kotrljali uskim planinskim cestama... kako kaže jedan veliki um...“stavi misli u prazan hod“. I zaista jesmo...
„Krava“ povika lijepa Iva, „tko?“ uzvratih ja. Radilo se o Highlands-kom govedu, ne bilo kakvoj kravi vulgaris. Škripe gume (radi dojma), vadi se fotoaparat. Dok sam pokušavao fokusirati iz žablje perspektive tu veliku čupavu narančastu beštiju, pogledom kojim me je, kroz uvijek moderne šiške, odmjerio bio je dovoljan da shvatim da nije ovo nikakav photo session. Ostavismo govedo na miru. Kiša. Vrijeme se premišljalo kao udavača pred svadbenim menu-om. Tuljani. Ovaj puta close up. Na deset metara smo im. Kakav trenutak! Lagano, lijeno škicanje ispod oka ženki i mladunaca koji su se povaljali po klizavom molu, totalni antistres, dok mužjaci kao plutače vire iz vode i galame vjerojatno nešto kao „dabogda se poskliznuo“ ili „ti, ja, do rta i nazad“! Napuštamo tu oazu mira, palimo Bobicu, palimo radio i.... opet Alejandro. Jebo ih Alejandro više 100 puta. Nakon nje Katy Perry i Snoop Dog. Jebo i njih Alejandro, 200 puta. Ubio bi za Ivu Amulića i „Sto na sat“... u zid.



Dan je polako odmicao, rajske netaknute plaže su se nizale... Thurso je bio gradić u kojem smo skuhali po dva sendviča na klupi uz rijeku u čijem koritu na kamenu tuljan krade Bogu dane. Sunčano. Gubimo sposobnost komentiranja onoga što nas okružuje. Krajolik, po stoti put, nadmašuje sam sebe. Vozimo se u tišini s osmjehom na licu. Zaustavljamo se na Balnakeil plaži. Još jednoj u nizu. Školjka na školjki, gužva. Zalazak sunca. Da, da, romantika na škotski način.
Povlačeći se po sporednim cesticama, probijajući se kroz stada ovaca, polako je trebalo pronaći mjesto na kojem će se pregrmiti noć. Dan je bio fantastičan, čak i sunčan na kraju, tako da smo ga nevoljko privodili kraju. Cesta je završila. Mladi par kampira. Na prvu loptu, rekoh odlično susjedi! Al na drugu... da malo žuči prospem...nemoj mi se prodavat za kampera s punim frižiderom mesa, BMW-om, balonkama za crno vino, opremom s koje ni etiketa nije skinuta i vjerojatno prvom pomoći u slučaju nuklearne katastrofe!
Roštilj im je fakat fino mirisao. No, i naša tjestenina je bila odlična! A, i ružniji su od nas. Znatno.
Lijepa Iva se teško pomirila s činjenicom da nas je metar visoki zidić djelio od lokalnog groblja. Bilo je prekasno za migracije. Sutra je novi dan. Vjetar je i dalje nemilosrdno vladao.

Jeste li znali:
Jedna od najboljih stvari Škotske je činjenica da je tzv. kampiranje na divljaka apsolutno dozvoljeno i dapače poželjno. Točnije, ukoliko se ponašate odgovorno i ne ostavite nered iza sebe, ne narušite ravnotežu eko sustava itd. možete kampirati gdje god vam srce želi. Na čistom njihovom „It's the law!“



9.7.2010.

Teško smo sinoć san hvatali, da li radi spomenute blizine groblja ili zbog činjenice da tu visoko gore na sjeveru pravi mrak nikada ni ne padne. Barem ne u ovo doba godine. Ruta je ukucana, Bobica se zaljuljala i novi dan je otpočeo. Odlično!
Kiša. Hm, već se dosta vozimo, a ne prestaje. Odlučni da u djelo provedemo svoj prvi planirani hike navlačimo kabanice. Lijepa Iva navlači. Moja ostala u hostelu u Edingburghu, upravo shvatih. Al volja je jaka. Škotska je odlučila pokazati ono svoje drugo lice. Tmurnije. Sparno i vlažno, noge do zglobova propadaju u močvarno tlo pod nama. Lijepa Iva, imam osjećaj, mi spominje rodbinu. Štuca mi se. Old Man of Stoer se ukazao pred nama nakon nešto više od sat vremena. Prizor stijene koja se prkosno odupirala bjesnom oceanu je bila vrijedna novonastalih nožnih gljivica. Pošto vlaga i smrad vode koja se provlačila između nožnih prstiju nije bila dovoljno pojavili su se i midgesi. Već sam se pitao gdje su. Zloglasne krvopije ne dopuštaju zaustavljanje, te stižemo pred auto mokri do gaća, što od znoja što od kiše. Palimo Bobicu, grijanje na maksimum kako bi osušili robu (drugu te vrste nemamo). Naravno Gaga se krevelji na radiju. Majko mila kakav epohalni smrad. Zapara.



Kiša je malo narušila prazničko raspoloženje dok smo se kotrljali niz uske čestice sjevera. Jelen tik do auta u jarku (jelen, ne auto). Pristojno je pričekao da ga slikam. Već dugo nismo sreli niti jedan auto. Osušili smo se u potpunosti.
Dolazimo do Ulapoola, sunce probija oblake. Nabavljam kabanicu, koju naravno do kraja puta nisam niti jednom upotrijebio. Nisam u životu vidio toliko North Face opreme na homosapiensima. Dođe mi da izvadim svoju vreću za spavanje i ogrnem se, čisto to fit in. Sve nešto hoch i noble. Che Che i kajtijaznam. Rotary club transparenti razvučeni po glavnoj ulici su bili dovoljno jasni.
Uvalili smo se na lukobran. Gotova tjestenina s piletinom (1.5 funti/0,5 kg) iz lokalnog dućana popraćena s fudge-om od vanilije uz pogled na luku obasjanu svježim suncem... mmm... život nije moga biti bolji. Toplo je.
Ušao u krivi smjer. Moralo se dogoditi. Posljedice zanemarive.



Okznuvši još nekoliko preporuka Usamljenog, preko slapova, plaža, hi-tech WC-a, i nekih od najljepših panoramskih pogleda naših života dan se privodio kraju. Vožnja od Kinlochewe-a do Torridona niz A896 je opravdala epitet jedne od najspektakularnijih vožnji Škotske. Niti jedan auto nismo sreli. Na kraju te zrakooduzimajuće vožnje nas je čekao komad zelene livade za naš šator. Dobra vijest je da su se nedaleko nalazili besplatni tuševi. Loša da je ta livada bila centralni štab Miđa (od milja). Specijalne postrojbe. The resistance was futile.

10.7.2010.

Jutarnje sunce obasjava koloniju Miđa koji nas strpljivo čekaju da „otvorimo“ vrata šatora. Taktika je jednostavna. Sve spakiramo unutar šatora, munjevitim potezom se spušta zatvarač iliti ciferšlus lijepa Iva na jednu stranu sa svojim stvarima, ja na drugu sa svojim i usput grabim šator. Rastavljam ga 100m dalje uz cestu. Uspjeh. Samo jedan pretrpljeni ugriz.
Sunčano je. Put nas nanovo vodi kroz još jednu od onih „best drives in the country“. Zavoj za zavojem otkrivao je nove horizonte dok smo grabili strmom cestom prema vrhu. Bobica u drugoj. Grize. Vrh prijevoja je nudio fantastični panoramski pogled na Isle of Skye (kasnije više o njemu). Selo s druge strane je bilo fino ulickano. Nema što, razglednica tek takva. Ekipa na biciklima, klub 60+, kroti krivudavu strmu cesticu bez grča na licu. Bobica u drugoj.



Isle of Skye je sljedeće što nam cesta donosi, uz kratko zaustavljanje kod Eilean Donan dvorca. Broj turista je odavao da smo napustili mirne krajeve. Kažu da je njegova vizura zauzela počasno mjesto na više fotografija, kalendara i filmova od ijednog drugog. Eto i ja zatrpah svoju memorijsku s pretjeranim brojem kutova slikanja. Da dam obola statistici.
Cristopher Lambert aca Higlhlander rulz. Tko misli drugačije, šupak, i točka.
Cesta s dvije trake. Ograničenje 90. Šokirani cestovnim luksuzom, a i neugodno velikim brojem prometala uplovili smo na Skye. „Otok oblaka“ (u slobodnom prijevodu) trebao nam je izbiti barem tri dana iz kantice cjelokupnog putovanja. Na brzinu smo nanizali par preporuka Usamljenog niz istočnu obalu otoka. Redom su padali Old man of Stoer (još jedan), Kilt rock (slika), nemogumusesjetitiimena vodopad i tako dalje i tako bliže. Umorilo nas to naguravanje s Japancima i njihovim fotoaparatima te smo smjestivši se u obližnji kamp ubili oko na tri popodnevna sata. Miđe na lancu.
„Full monty“ konzerva graha x 2 je pala u lonac. Iz lonca u želudac. Iz želudca u atmosferu niz stazu kojom smo se spuštali do obližnje plaže. Mrljava kišica i filmski zalazak sunca za kraj dana. Sutra imamo velike planove za ovaj otok. Drž gaće otoče! Kiša je padala cijelu noć.

Jeste li znali:
Haggis, taj najzvučnij škotski kulinarski specijalitet se sastoji od ovčjih iznutrica - srce, pluća, jetra, koje se uz dodatak luka i začina kuhaju cca sat vremena u ovčjem želudcu. Naravno želudac se odstrani od ostatka životinje prije kuhanja - za one koji će ga probati spremiti sami!



11.7.2010.

Jutro je. Nebo se i dalje cijedi po šatoru, a polako i po meni -prokapava na mojoj strani. Šator je očito trebalo impregnirati po cijeloj površini. Lijepa Iva poteže onu „da ti nisam rekla…“. Vadi mi mast.
Gubimo strpljenje s kišom i sjedamo u auto. Pogled „jesu vama svi doma?“ koji smo dobili od djelatnice turističkog ureda u obližnjem gradu nakon što smo iznijeli svoj plan osvajanja Cuillin planine, nam je nekako izbio početni entuzijazam. Vremenska prognoza koja je ukazivala da je na Skye-u u naredna tri dana OPĆA kiša nam nije ostavljala puno manevarskog prostora… napuštaj brod! U našem slučaju otok!
Ukoliko je postojala i najmanja želja i volja da po tom vlažnom i jadnom vremenu zaista pokušamo osvojiti tu zločestu i opasnu planinu, pogled na najveći rescue helikopter koji sam ikad vidio tik do dotične planine kojoj se ni podnožje od oblaka nije vidjelo učinio je svoje. Promjena plana je dobila potvrdu i u najoptimističnijim krugovima podsvijesti.



Kocka je pala na Fort William i okolicu. Kiša nas je ispratila na kopno i zalupila vrata za nama. Još par slika Eilen Donan dvorca, čisto statistike radi, par zaustavljanja radi pogleda na Ben Nevis, najviše planine Britanije, i eto nas na ogromnom praznom parkiralištu Fort Williama. Nedjelja je. Parking besplatan. Kolo sreće se okreće. Odlučili smo snimiti situaciju u gradu, odnosno locirat kutak iz kojeg ćemo ispratiti kako Španjolska igra zrende s Nizozemcima. Odluka je pala, lokacija pronađena. Sunce je izašlo, a s njime i šator iz gepeka. Šator se suši, ja ga držim. Lijepa Iva u gepeku slaže sendviće za ručak. Rekli bi ljudi Češka posla.
Suhi (šator) i siti (mi) bili smo spremni za pivo (ja) i cuba libre (lijepa Iva). Belhaven best lokalno i cuba libre internacionalno u kutu lokalne birtije. Atmosfera pred usijanjem. Svi se kladili na Španjolsku. Ekipa šarolika u najmanju ruku. Debeli na šanku koji sa svojom XXL glavom uporno zaklanja televizor i troši svaku slobodnu kovanicu na hranjenje poker aparata. Svi se znaju. Samo mi se ne znamo. No to se ubrzo mijenja. Šepavi lokalni Rodney Trotter s naočalama, životopisne žene u cugi, dečko s retardacijom koji sve pozdravlja i kom svi odzdravljaju, crni cinični humor koji se prolama iz svakog kuta birtije... sve se nekako uklapa dok Španjolci drže lekciju. Kažu da je po njihovom repka Engleske bi pješke iz Južne Afrike! Veseli, otvoreni, duhoviti, ružni/životopisni, pijani. Škoti. Noć za pamćenje. Španjolska prvak svijeta! Život je lijep.
Još samo da nađemo kutak za naš šator. Odluka je pala par km van grada na malo savršeno mjesto uz rječicu. Ispostavilo se i uz grob voljenog kućnog ljubimca. Hoće nas ta groblja. Mir, sumrak, šum vjetra u krošnjama drveća, žuborenje vode i mi. I Fifi. Pokoj mu duši.



12.7.2010.

Noć je prošla, jutro je došlo. S jutrom i prvim zrakama sunca i pogled na hordu Miđa koja ponovo čeka pred vratima šatora. Pa da ponovimo usvojeno. Taktika je jednostavna. Sve spakiramo unutar šatora, munjevitim potezom se spušta zatvarač iliti ciferšlus, lijepa Iva na jednu stranu sa svojim stvarima, ja na drugu sa svojim i usput grabim šator. Da baš. Sranje! Ne bi išlo. Prizemljenje. Doslovno! Sinoć sam iz nekog, nikom normalnom poznatog, razloga zabio klinove ,valjda kako vjetar ne bi odnio šator s cca 150kg žive vage!!! Lijepa Iva je bila već na sigurnom. Borio sam se junački. Kako i pristoji ovim krajevima. Lijevo oko se jedva izvuklo. Slabokrvan i iscrpljen uskačem u Bobicu i hvatamo maglu.
Kava na parkiralištu par kilometara dalje s pogledom na Glenfinnan memorial, stasiti spomenik jedne romantične priče s tragičnim posljedicama za Highlandere je donekle zaliječila okrnjena tijela.
Dovoljno je rano, još nema nikoga osim nas. Nisam ni misao završio, a evo ih, dolaze, ispadaju iz autobusa. Mliječno bijele noge u sandalama. Dosta za svaki želudac. Znak za pokret.



Nedaleko od spomenika, u vidokrugu, nalazi se Glenfinnan vijadukt. Za ljubitelje letećeg Harry Lončarića-Poterra korišten u dva nastavka filma. Za najbolji pogled na nj, kaže Usamljeni poduzmite „short pleasant walk“. Usamljeni je bio na nečemu, jer ovo je bilo u najmanju ruku unpleasant. Kiša, vlaga, blato. Smišljam žučni tekst prigovora za Usamljenog dok se probijamo do vidikovca. Sreća pa je pogled vrijedio muke.
Engleski čaj u vagonu na željeznickoj stanici nam je vratio vjeru u život.
Nije prošlo dugo, parna lokomotiva se usidrila na stanici. Malo ljutkast što nisam bio gore u vodi i blatu dok je prolazio vijaduktom sjedamo u auto i hvatamo povoljnu poziciju za slikanje parnjače u pokretu. Putovanje kroz vrijeme na 30 sekundi. Dim suklja.
Usamljena St. Mary & St. Finnan crkva je bila najimpresivnija na koju smo naletjeli. Pogled koji se, kada se iskorači iz crkve, otvarao preko jezera na udaljene vrhove planina; osama na kojoj je podignuta te unutrašnjost nekako zapuštena, skromna, bez lažnog visokog sjaja, izdizala ju je iz konkurencije.
Već 20 km se vozimo krivom cestom. GPS nas vodi na trajekt. Ponavljanje je majka znanja. Ponovismo 20 km.
Back on track, kotrljamo se prema jezeru Glencoe oko kojeg ćemo provesti zadnjih dan i pol koliko nam je ostalo prije povratka u Inverness. Čini nam se kao da smo već mjesec dana na putovanju. To se traži. Dobro je.
Cesta vjerno prati topografiju koja joj se baca pod noge, stvarajući zavoj za zavojem, mudro, po granici vode i kopna. Trenutci djeluju kao sati, minute kao dani. Ono putničko zen stanje duha je na vrhuncu. Čak mi ni Alejandro više ništa ne može.



Majka je opet pokazivala svu raskoš i genijalnost svog talenta dok se polako kotrljamo u potrazi za nekim dobroćudnim komadom tla koji će ugostiti naš šator. Kiša se dvoumi.
Troje, jedno drugom do uha, klempave i pjegave djece znatiželjno nas promatra dok nam njihov tata objašnjava gdje je dobro kampirati. „Savršeno mjesto“ kaže on. „Ne možete promašit, odmah preko puta groblja“. Bit će da se pročulo da spavamo uz groblja. Al dovoljno za nas, tako nam je valjda grah pao na ovom putovanju. Groblje it is.
Anarhija među oblacima, daleko na horizontu zapada, odavala je da će zalazak sunca biti pic pic. Dekica na rubu jezera, topla juhica, sendvič od mozzarele za mikrovalnu i mi s pogledima u daljinu u iščekivanju zalaska…život je lijep. 47 sekundi kasnije prekid programa. Navalili su na nas kao ulje na čvarak. Pohlepno i nemilosrdno. Dobro je rekao kasnije jedan lokalac u birtiji u Glasgowu „Midges, ooo Midges, they are terrible! The only bad thing about Scotland!“
Zalazak odrađen u hodu. Spavanje. Sutra se treba penjati.

Jeste li znali:
Iako se Škotska smatra domovinom Whiskey-a, preduhitrili su ih Irski svećenici koji su ga destilirali nekih 100 godina prije nego se dočepao Škotske a sve njih su izigrali Kinezi koji su ga izmislili!



13.7.2010.

Usamljeni priča o nekoj izgubljenoj dolini između tri sestre. Tri sestre, tri vrha jedan do drugoga i mi u podnožju vežemo cipele. Ajme kako samo smrde cipele! Ne bi si bio stopalo u ovom trenutku.
Pogled gore otkriva da se vrhovi sramežljivo skrivaju među oblacima, ostavljajući ono što nas čeka nama na maštu. Nešto više od dva sata i bezbroj stepenica kasnije stigli smo do onoga što smo mi smatrali da je izgubljena dolina, naravno, potpuno smo fulali. Usamljeni ju je nekako drugačije opisao, pomislismo (spominjao nešto kao „dolina ravna poput nogometnog igrališta“). Ma on je opet na karbofiksu!
Par gutljaja vode iz planinskog potoka (u maniri Bear Grillsa) koji se bacao na glavu pored nas bili su eliksir života. Oblaci su se počeli kidati i otkrivati mrke stjenovite vrhove. Sunce je polako otkrivalo svu raskoš i dramatičnost mjesta na kojem se nalazimo! Dolje duboko u dolini kroz maglu nazire se Glencoe. Vrijedilo je svake kapi znoja! Šećer na kraju, as na desetku…lijepo li je.
10-tak jelena dalje i tri pada po osobi (iks ko' kuća) i eto nas ponovo u podnožju. Posljednji pogled prema gore dok istežemo vrišteće mišiće. Vrijeme je da se krene nazad.



Loch Ness je još stajao između nas i kraja ovog kratkog road tripinga po Highlandsu. Neću trošiti suvišne riječi na Loch Ness osim da je prenapuhani marketinški trik i da se može sakriti ispred bezbroj zanimljivijih i gotovo nedirnutih dijelova koje smo, nažalost, samo okrznuli. Ne bi ni stali, niti usporili da nije bilo crveno na semaforu i par penzionera na zebri. Naravno, horde turista su ovdje najkoncentriranije….
Urquart castle, točnije parkiralište s kojeg se vidi taj isti dvorac je poslužio za pakiranje ruksaka. Bobica nam je bila dnevni boravak zadnjih tjedan dana. Mali ali pali. Sada ju je trebalo vratiti. Brzinsko usisavanje na benzinskoj i bila je sprema za povrat. Bobica cista i smrdljiva. Mirisa se nismo uspjeli rjesiti.
Inverness je izgledao puno zanimljivije dolazeći u njega s južne strane. Nekako veće, značajnije. Čak je i onaj penzionerski dojam od prije tjedan dana izostao. Kreveti u istom Highlander hostelu su nas vjerno čekali. Hostel je dobio prinovu. Wrangler tamno plave „farmerke“, crvena karirana košulja uredno spakirana iza smeđeg remena i marine cut frizura su mi trebali biti dovoljno. No tek filmski naglasak koji je izašao iz novopečenog za pultom je riješio dilemu. Mississippi, Sir, yes Sir.
Sweet & Sour piletina koju smo smiješali u kuhinji u kombinaciji s generiranim umorom tijekom današnjeg dana su učinili svoje. Iako sam imao veliku želju s Mississippijem malo porazgovarat o filozofiji i modi, krvni tlak je rekao svoje. Krevet je bio mekan poput bijelih oblaka koji su jurcali iznad hostela. Treba mi sna. No hrkađija ispod mene nije baš pokazao puno razumijevanja! Deja vu iz Edinburgha. Jedino što ovaj put nisam razmišljao o džepnom nožiću i kralješcima već sam se bio fokusirao na aparat na gašenje požara i na njegovih 9 kg praha, 9 kg koji su kao zapete puške čekali…



14.7.2010.

Krvavih očiju, teški sami sebi, krenuli smo prema autobusnom. Informacija da je karta 25,50 Ł na današnji dan izvukla nam je kakav takav osmjeh na lice. Mi platili 5,50 Ł. Prije dva mjeseca.
Glasgow je čekao nas, a mi smo čekali bus.
Događaji koji su sljedili u naredna tri sata nepovratno su popravili stanje uma i duha. Sav jad, umor i žuč koji smo spakirali kao dodatni teret zbog neprospavane noći se rasplinuo u naredna tri sata vožnje u jednom od best buy aranžmana ikad! Ne samo da su ekstra veliki prostor za noge i bezobrazno udobna kožna sjedala odgovarale, prvo zadebljanjima na vrhu nogu, a onda i ostatku tijela, nego su nas kao šlag na tortu napojili i nahranili. Teta Desa nas je fino nudila svime i svačime, od sokića, kavice, glavnog jela do keksića i kolača. Balkanski hladnokrvno, odbili ništa nismo, i malo je falilo da ne tražimo repete. Svaka im dala. I to za 5,50 Ł.
Siti, ispali smo iz autobusa na Buchanan st., glavnu arteriju grada. Balkanski melos uvodi nas u Glasgow. Dvije bakice, svaka na svojoj strani ceste, šaraju po svjetlozelenim harmonikama. Gužva je, ali nema očigledniih turista, ne zapinjemo na svakom koraku za ruksake. Advantage Glasgow.



Euro Hostel u kojem smo se smjestili je ogroman. Hotel prije nego hostel. Ne gubimo vrijeme nego istrčavamo u susret stvarnoj Škotskoj! Kiša. I to je početak.
Nakon bezglavog lutanja po centralnogradskim ulicama odlučili smo baciti pogled na srednjovjekovnu katedralu koja datira tamo negdje od 6 st. i oko koje se nepovratno razmilio Glasgow u narednih 14 stoljeća. Poljubivši vrata sablasne katedrale i okrznuvši još sablasnije groblje koje ga okružuje nastavili smo u revijalnom tonu probijati se kroz ulice grada.
Glasgow, za razliku od Edingburga, je ostavljao onaj prizemni, stvarni dojam, realnu neretuširanu sliku, grublju ali iskrenu stranu Škotske. Svaki ugao, fasada, pub, face su bespoštedno otkrivali radničku klasu koja je podigla ovaj grad na noge i koja je srž ovoga grada. Scene su se redale kao iz Guy Ritchie-evog filma. U usporedbi s Edingburgom, Glasgow je ostavljao pravi metalni okus u ustima. Bez pretjerane želje da nas bace svinjama, nos preduboko ipak nismo gurali!
Dan nas je brzo šutnuo u dupe i noć je preuzela primat. Kiša koja je došla s mrakom stjerala nas je u kut s dvije boce jeftino kvalitetnog španjolskog vina. Sutra je moj rođendan. Rođendan u Glasgowu.

Jeste li znali:
Haggis, taj najzvučnij škotski kulinarski specijalitet se sastoji od ovčjih iznutrica - srce, pluća, jetra, koje se uz dodatak luka i začina kuhaju cca sat vremena u ovčjem želudcu. Naravno želudac se odstrani od ostatka životinje prije kuhanja - za one koji će ga probati spremiti sami J!



15.07.2010

Negdje između prve i druge boce sinoć lijepa Iva je prošvercala čokoladnu tortu u tuš kabinu. 29 se dimilo s netom ugašenih svijećica. Divna li je.
Doručak i put pod noge. Samo još danas smo tu i samo još danas možemo probat zagrebati što dublje pod kožu ovoga grada. Teška industrija poput industrije ugljena, čelika, tekstila, oružja, brodogradnje je uklesana u korijene ovoga grada. To isto nasljeđe ostavilo je duboke ožiljke, pogotovo nakon dva svjetska rata, kada je industrija polako bila na izdisaju a radnička klasa, srce grada, ostala bez nade.
E, u tim zlatnim industrijskim godinama (zlatnim za vlasnike, ne baš i za radnu klasu) grad je živio na obalama rijeke Clyde koja se nizvodno spajala s Atlantskim oceanom. Pa i mi krenusmo niz desnu obalu, na rano jutro kako bi opipali puls i dovukli se do Science centra. IMAX kino i Shrek 3D za početak, a disko tuš kabina za kraj. Ako ništa drugo barem smo do suza nasmijali djecu koja su na big screen TV-u pratila naš vokalno-tragični nastup live iz tuš kabine. Potisnuo sam u sjećanju naziv pjesme i ime izvođača.
Arhitektura je bila još jedan sastojak koji je davao taj specifičan okus i miris gradu. Iako je taj potez niz rijeku očigledno vidio i bolje dane, trud da ga se vrati na stare staze slave nije prošao nezapaženo. Pogotovo što se tiče arhitekture. Mostovi možda najreprezentativniji primjer.



Cipele su nas dalje vodile kroz boemski West End. Želju za kulturnim adrenalinom koji nas je očekivao u Kelvingrove muzeju poremetio je, osim nedostatka vremena i vapaj praznih želudaca. Greggs je trijumfirao. Činjenica da, tako pričaju, možeš provesti dane lutajući spomenutim muzejem, nam je bila dovoljna da odustanemo i nakon što smo utažili glad. Ostavljamo za neku drugu epizodu. Iako je bio besplatan, baš kako mi volimo...
Proždirući krafnu za krafnom na klupi u parku, pogled mi zastaje na tornju sveučilišta u Glasgowu. Isto kao što je zapeo u Belfastu ili u Eugeneu ili Buenos Airesu. Valjda jedina stvar koja me uvijek, gdje god sam, uhvati u ralje i počne žvakat, cijedeći iz mene onu vječnu „uf da sam bar godinu faksa odradio na ovakvom mjestu“, stvar zbog koje uvijek odlutam...
...lakat u rebra od lijepe Ive i krenuli smo dalje.
Snimivši dobro ponudu barova niz Sauchiehall street, glavnu hedonističku arteriju grada, dovukli smo se do hostela na dobro zasluženu bočicu vina i popodnevni drijemež. Potrpavši sve vlasništvo u ruksake, kako ne bi morali sutra ujutro, otisnuli smo se još jednom u grad. Dok je lijepa Iva iskorištavala blagodati treće perjanice Glasgowa – šoping (uz arhitekturu i noćni život) ja sam vrijeme kratio s fotoaparatom u ruci sjedeći nasred glavne promenade grada promatrajući. People watching, u nedostatku meni iole smislenog prijevoda, je vjerojatno moja najdraža aktivnost. Puno toga se da iščitati s lica, pogleda, hoda, odjeće, osmjeha... Mogao bi ovako satima.
No, vrijeme je za čaj, 17:00 otkucava. Willow tea room i čaj s mlijekom. Pravo britanski.
Kad smo kod Willow tea room...ono što je Gaudi Barceloni to je Charles Rennie Mackintosh Glasgowu. Arhitekt, umjetnik, dizajner, ponos grada. Svestran, sve zna. Jedan dio njegova arhitektonskog i dizajnerskog genija su između ostalog i Willow tea rooms. Iako zaslužuje daleko više od jednog odlomka, ja ovdje stajem. Nestalo tinte u kritičnom trenutku...



Danas smo si dali malo oduška. Ne samo da smo platili prvu ulaznicu ovog putovanja (Science centar), nego smo se počastili pravom pravcatom tradicionalnom škotskom večerom! Sloans, najstariji restoran grada nas je dobro ugostio! Nije beg cicija. Jednom se slavi 29-ti. No to nije sve! Ako se dobro najedete tradicionalne škotske kuhinje i sve to zalijete s hladnim guinessom u izlogu broj tri vas čekaju nova iznenađenja! Nice & Sleazy bar se nalazio u izlogu broj tri, za kraj, uz pivo i white russian, u srcu Suchiehall streeta, središtu svega boemskog i hedonističkog što ovaj fantastični grad nudi. Tu saznasmo, tjedan dana prekasno, kako su Miđe „the only bad thing about Scotland“, i kako je Glasgow lijevo orjentiran grad radničke klase za razliku od buržuja i srednje više klase Edinburgha. Ne vole se. Ništa tu nema čudno...
Još jednom se spustismo, u ranim jutarnjim satima, središnjom ulicom Glasgowa. Sutra Edinburgh. Vratit ćemo se. Kad tad.

Jeste li znali:
Gaelska verzija imena Škotska je Alba! Prva i zadnja gaelska riječ koju sam savladao…

16.07.2010.

Hvatamo vlak za Edinburgh. Pokušavam ovjekovječiti prolaznost putnika na prvom i drugom peronu kolodvora. „Super Mario Mandžukić, novo pojačanje Aston Ville“ članak iz novina koji me podsjetio da se sutra vraćamo kući.
7 Ł nas majstor traži da ostavimo ruksake na kolodvoru! Po torbi! Lopovi! Buržuji! Progovara iz mene friško usađena averzija od sinoć... Krčeći put kroz još veću masu turista nego prije tjedan dana, ruksake smo iskrcali u hodnik hostela u kojem smo prije desetak dana odsjeli, i popili si kavicu na njihov račun. Dragi ljudi rade u tom hostelu.
Sunčan dan nas je odlučio ispratiti s otočja. Muzeji su padali redom... Childhood museum, People's story museum, Pizza Hut... Ovaj zadnji je bio posebno zanimljiv. Performance španjolskog balavca kako nagurati 15 cherry rajčica odjednom u usta. Nije uspio, na opće oduševljenje okupljene mase. Pol kile šamara mi je prošlo kroz glavu...



St. Giles Cathedral, točnije njena unutrašnjost, mi je izbila cherry rajčice iz glave. Fascinantno, ali ujedno i izuzetno sablasno zdanje. Po mom skromnom mišljenju. Dan je odmicao dok smo mi po tko zna koji put prelazili s jedne strane High street-a na drugu. Bilo je dosta. Edinburgha.
Jednom davno je neki mudar čovjek rekao „Jebeš putovanje ako bar jednu noć ne prespavaš na aerodromu“ te smo mi vođeni tom neupitnom mudrošću i činjenicom da nismo htjeli platiti jos jednu noć u hostelu odlučili raširiti vreće za spavanje u kutu departure zone Edinbuskog aerodroma. San nije htjeo na oči. Previše slika. Previše pitanja bez odgovora. Mozak radi prekovremeno, a ja ne mogu naći off prekidač...
Dva i kusur sata kasnije i 20 tak stupnjeva više i evo nas nazad, na vrućem asfaltu zadarskog aerodroma.

Lijepa Iva i ja... da je bilo bolje ne bi valjalo....

četvrtak, 30.10.2008.

na putu prema gore

Uvod:

Tjedan dana, desetak zagrebackih kava, pokoje Ozujsko te par teglica maminog ajvara je sve sto je stalo izmedju mog povratka iz Spanjolske i pocetka napokon dosanjanog sna, puta prema gore, u Juznu Ameriku!
Uz nezaobilazan dobri stari sator i pripadajucu vrecu za spavanje, dovoljan broj licitara za dobre ljude koje cu sresti (a siguran sam da ce ih biti puno) te 2 nedajbozezaboravljene role WC papira i bio sam spreman otisnuti se u nepoznato! o da da da...

Cin prvi: 24-27.10

Put me vodio preko Venecije koja mi je ocito bez razloga ostala u mrskom sjecanju od otprije 10tak godina posto sam proveo nadasve interesantan dan izmedju dolaska vlaka iz Zagreba i leta za Quito Ecuador, tim vise sto me je smjesni makedonac Goran (radio u hostelu) na neku foru ubacio u luksuznu sobu (lukuzno uzmite sa rezervom) koju sam na preko grbe nekih slovenacaplatio 15 eura umjesto 60! I Goranu i meni bilo drago!
15h kasnije nakon klasicnih i nimalo ugodnih peripetija po aerodromima slijecem u Quito, te sa vidno boljim spanjolskim mego otprije 8 mj u Costa Rici upustim se u polu intelektualni razgovor sa taxistom (ovo polu dodajte kom hocete!)


pogled na Quito sa terase hostela

Quito (centar svijeta) je sa terase "Secret Garden" hostela izgledao genijalno! Okruzen zelenim vrhovima, pokrivenim razbacanim oblacima, stojeci na 2850m visine bio je i vise nego zrakooduzimajuci (doslovno)!
Nakon dostave paketa cokolade i parfema (pazi sad) sinu najbolje prijateljice mamine sefice, kojeg je u Quito prije vise od godinu zavela mlada ecuadorianka, sa kojim sam se upustio u vratolomije skakanja u i iskakanja iz lokalnih autobusa (pojam stanica im je dosadan), slikao stadion "where the mighty have fallen" gdje igra Ecuadorska repka (nogometni lisci znaju o cemu pricam), uvjerio se sto 3 piva rade na 3000m, docekao sam i prvi dio svojih suputnika mladu gospodjicu Anu Maretic (u daljnjem tekstu Emil) te nadasve karizmaticnu Anitu Mavrovic (Mravac). Upregnuvsi na rano jutro i cetvrtog clana nase ekspedicije hrabrog i odvaznog Darka Pecarica (Donnie) uputismo se prema centru svijeta! Posto svi naravno znamo da Ecuadorom prolazi ekvator, Mitad del Mundo iliti u prijevodu centar svijeta, kako su ga nazvale stare civilizacije koje su se muvale ovuda (znali su tada da su na ekvatoru!!),je bio prvi logican izbor.
Nakon walk the line iskustva, novih inputa u sive mozdane stanice (Ecuador nema ljetnog ni zimskog solisticija, cijele godine svice u 6 ujutro i sumrak(ce!?) u 6 navecer!) te setnje kroz iznimno didakticki slozen muzej (gadjao "otrovnim" strelicama kaktus. fulao oba puta.)
uz predvecerje uz medicu (Donnie prosverao) i pogled na staru jezgru Quitoa (pod UNESCOvom zastitom od 1978g) bacismo se na planiranje daljnih aktivnosti...


mmmmm... piletina!!


kako sam samo lose gadjao :(

Cinjenica:
Ecuador ima vise od 20000 biljnih vrsta, a za usporedbu cijeli sjevernoamricki kontinent ima 17000!! Da ne bi netko rekao kako je Ecuador bezveze :)!

Malo povijesti:
Pocetkom 15st kada su Ince, do tada smjestene oko Cuscoa (Peru)krenule u osvajanje prostora danasnjeg Ecuadora doslo je do bitke u kojoj su Ince masakrirale tisuce Carasa (lokalnog plemena) i pobacale ih u jezero koje je po legendi pocrvenilo od krvi, te danas nosi ime Laguna Yaguarcocha (krvavo jezero)


Cin drugi: 28 - 31.10

Kako je autobusni prijevoz zila kucavica Ecuadora a i cijelog kontinenta,
busevi su najjednostavniji nacin za kretanje, a ima ih na desetke agencija koje voze na sve strane i borba za svakog putnika je nemilosrdna!
Krenuvsi sa,opisimo ga kao zivotopisnog, kolodvora u Quitou (ma moras platiti da bih usao na terminal :) ), probijajuci se kroz predgradja, kupivsi svakoga tko bi digao ruku, stigosmo nakon nekih 4 sata u Riobambu. Nakon obilne klope za 1.5$ (tak se da) u lokalnoj zalogajnici koju sanitarna bit ce izbjegava (ali u tome je car!) te poljubili i popili po medicu dvije privli smo taj dan kraju.


voznja put "nariz del diabla", izlijetanje prvo...

Vlak Riobamba - Alausi je celkao vecu 6:45 na kolodvoru sa poprilicno punim krovovima vagona (vozis se na krovu).Nakon sto smo se smjestili decki iz Ecuadorskih Zeljeznica (EZ) prikopcase lokomotivu i krenusmo put "Nariz del diabla" (vraziji nos). U narednih 8 sati vlak je izletio iz tracnica 4 puta, iako se po reakciji nadleznih dalo primjetiti das se ovo vec dogadjalo, negdje izmedju drugog i treceg izlijetanja dalo se na licima ljudi naslutiti mala nervoza (zadnjih 20 min prema vrazijem nosu serpentine i ponor u kanjon)!nakoin sto su odustali od te lokomotive, te nas strali u lokalni autobus u najblizem selu, napokon smo dosli, doduse do puno manjeg vlakai spustili se u grotlo kanjona! Na krovu naravno! Ponco prosao test. Kisa.
Scena sa Donnievim poncom na vrhu vlaka (koda se pokusava pokriti sa poderanom vrecicom iz konzuma! Malom!) po pljusku nas je uveseljavala dugo u nocuz cervesu i drustvo Japanaca i Britanacau lokalnom baru "Rincon del compadre"
Nakon jos jednog ranog budjenja (opet stalno ranim) krenusmo put Cuence.Put je vodio zavojitim i malo je rec nesigurnim cestama preko Anda. Voznja iznad oblaka... komentari su suvisni.
U Cuenci smo se smjestili u simpaticnom hostelu "El Cafecito", koji je ocito privlacio i lokalno mladjahno stanovnistvo u svoj veseli bar! Nakon klassicnog razgledavanja grada i lokalnog muzeja sa savrsenom i pomalo uznemirujucom postavom "shrunken heads" (googlajte!!), uz nelosu glazbu i lokalno pivo u hostelskom baru zavrsismo tu noc.
Nas plan da slijedece jutro malo procunjamo po okolnim selima i njihovim sajmovima (centar izrade Panamskih sesira) je propao jer nam kisna sezona nije naklonjena, te primorani tom silom prirode krenusmo juznije u potrazi za suncem!
To juznije je grad koji nosi ime Loja, aq nalazi se u podnozju nacionalnog parka Podocarpus. Nasa neutazena zed za prirodom nas je doslovno natjerala da tog isto dana krenemo put nacionalnog parka. Nakon sto nas je taksist ozenio za cca 8.5 km oko 6 popodne krenusmo sa preteskim ruksacima put zelenih vrhova kisnih suma obavijenih oblacima!Nakon sto je naravno sta??!! pocela padati kisa mokri i umorni od cjelog dana postavismo satore u najblizem sumarku. Pod baterijama daleko od svega, u planinama Ecuadora sa topotom pljuska po satoru u sumi docekasmo Helloween aca Noc vjestica... ukljucite mastu... mi, nazalost jesmo...


Na putu prem gore...


lokalni autobus

Cinjenica:
Iako bi se iz slavnog imena "Panamski sesir" dalo pomisliti da se proivodnja tog sesira dogadja u Panami, to je nista drugo nego stoljetna zabluda! Panamski sesir ili u Ecuadoru poznat kao Montecristi izradjuje se od materijala specificnog za podrucje oko istoimenog grada Montecristi! U Ecuadoru!

Trenutak u vremenu:
"...turisti ruku punih slatkisa i kojekakvih lizalica kupljenih od lokalnog prodavaca na krovu vlaka cekaju djecu koja na zvuk dolazece lokomtive trce iz svojih skromnihseoskih domova, bosi saplicuci se u prevelikim naslijedjenim poderanim trenirkama, sa malim crvenim poncom ogrnuti, velikim sjajnim smedjim ocima, sirokim osmijehom, davajuci rijeci musav potpuno novu dimenziju...masu nam... trce nazad doma...
Gotovo da nemaju nista....a kao da imaju sve..."


Cin treci: 01.11 - 04.11

Nakon, malo je reci nemirne noci, pod stalnim priljevom svjeze kisnice koja je od mog satora napravila vodeni krevet, rehabilitiran i promrzao uz zadovoljnu spoznaju da nam se nije nista strasno dogodilo na noc vjestica (tko li samo spomenu Blair witch sinoc...) navucem sve ono mokro od sinoc na sebe (sve sto imam, a i pada jos uvijek), krenusmo tako mokri od satora do gaca put vrhova i kisne sume!
Nakon sto smo naletjeli na drvenu kucicu u kojoj smo bez imalo razmisljanja poradi nesnosnih bolova ostavili teske ruksakeu nadi da ce nas cekati kada se vratimo, krenusmo znatno laksi i nekako samouvjereniji dalje.
Iako nas je kisa pratila kroz kisnu sumu (a sto bi drugo), posustala je u pravi trenutak te kroz silne oblake pustila nekoliko zraka sunca koje smo mi nakon tri sata penjanja sa odusevljenjem upili. Pogled koji se pruzao sa vrhova je vrijedio svog blata, kise, jada onih teskih ruksaka na nasim ledjima. Bilo je ocaravajuce.Kako nam je sunce pomoglo da osusimo sve stvari, te malo medice i licitar da dobijemo 50% popusta za ulaz u park (naletjeli na cuvara) iako smo mislili da ce nam sa time proci 100% popust iliti badava, ukupan utisak je ostao genijalan!


N.P. Podacarpus...u oblacima

Uz dobru klopu i pivo, salve smijeha, i zadovoljnog trljanja trbuha zavrsismo sa prvom stranicom naseg puta, sa Ecuadorom.
Nocni autobus za Piuru (Peru) uz Agila Negra na TVu (crni orao sa JCVD sinkroniziran) je bio previse... (Jean Claude i soy un hombre peligroso...nebi islo). Spavanje do granice, uz poneko budjenje poradi peruanskog Mcreea za volanom po cesti koja je bila apsolutno neadekvantna za kolicinu umora koju smo posjedovali, na kojoj smo uz dobrodoslicu lokalnih komaraca krvopija ispunili papire za ulaz u Peru, u koji smo nakon nekih pola sata i 30tak uboda i usli.
Budjenje u Peruu (svitanje) je bio svojstven sok. Usli smo preko grada Piure, lociranog u sred sjevernoperuanske pustinje, koji je bio ispunjen nevjerovatnim kosmarom Taxi-riksa, zutim tico taxia, uz strasan zamor i galamu ljudi, prodavaca, vozaca, niz glavnu aveniju i desetcima razlicitih tonova autotruba (konstanto u upotrebi) jos dodatno pomjesano sa zagusljivim zrakom (smradom) odavao je (kasnije vidjeno) dojam i stanje Peruanskih oceanskih gradova. Nakon sto su nas svakog pojedinacno snimili sa kamerom nakon ulaska u sljedeci autobus za Chiclayo (nase prve destinacije u Peruu), sto nije bas ulijevalo osjecaj sigurnosti kakav bi mozda pozeljeli, dosli smo nekako do Chiclaya!
Nedjelja, poznati Mercado Modelo u Chiclayu, (poznat prvenstveno po Samanskim i Brujo (vjestica) doktorima) je bio nesto neopisivo. (Dobro, probat cu ga opisati kasnije). Brzo se naviknuvsi na prije spomenuti kosmar i ludilo ovdasnje svakodnevnice, turneja po lokalnim birtijama dugo u noc je bilo ono sto je trebalo da se oprostimo. Sljedece jutro su nam se putevi razisli. Donnie, Emil i Mravac su krenuli juznije i ostavili me samog. (Doduse sa nimalo ugodnim drustvom dviju iritantnih Britanki! Lovely!)
U iduca dva dana sa colectivo kombijima i i riksa-taxiima, razletismo se po ruralnim djelovima Chiclaya u potrazi za izgubljenim civilizacijama i gradovima, istrazujuci grobnice Moche civilizacije stare preko 1700g. (Kakav Idiana, pih! ni cut!). Izvukavsi se iz prasine grobnica i prosavsi fenomenalni muzej u kojem se cuvaju tajne Moche civilizacije i njenih vladara nadjene u prijespomenutim grobnicama, vrijeme je bilo da krenem put Anda, put Cordilleras blancas! I dosao sam tamo, 2 busa i 15h kasnije!


Mercado u Chiclayu


Samanski stand

Malo povijesti:
Carstvo Inka se u 15st prostiralo od danasnje ecuadorskokolumbijske granicepreko Perua do pustinja Chilea. Pocetkom 16 st. Spanjolci predvodjeni Franciscom Pizzarom su krenuvsi od Paname zavrsili ono sto su smrtonosne bolesti (male boginje...) donesene iz Europe zapocele...

Trenutak u vremenu:
... tisuce ljudi u gotovo potpuno kaoticnom okruzenju nedjeljnog Mercada, gdje se prosavsi kroz prvi prolaz naleti na otvorenu mesnicu, sa vec neiznenadjujucim smradom, psi cekajuci svoj komad otpada, djeca koja se igraju i kotrljaju po podu, male otvorene kuhinje koje prodaju za mizeriju almuerzo, sve silne vrste povrca i voca u daljnim uskim prolazima u kojima se lako izgubiti, brijacnice, frizeraji, sve moguce zamislive namirnice i nenamirnice. Iza ugla, u sljedecem prolazu, standovi Samana i brujo doktora, nude domace napitke, lijekove, trave, raznorazne ritualne rekvizite, voodoo lutke, lubanje vise po gredama....

P.S. I ja sam si mozda priustio jednu voodoo lutku, tako da pazljivo sa komentarima o blogu :)


Luis & Manuel


Cin cetvrti: 05.11 - 08.11

Nakon vjerovatno najboljeg busa u kojem sam se ikada vozio (bus-krevet!) probudivsi se u zoru malo prije nego me istovariste, pogled kroz prozor je odavao Huascaran, najvisi vrh Cordilleras blancas snijegom i ledom okovan na 6800m! Zadivljen krajolikom i jos pomalo zbunjen zjevajuci okolo, nisam sa pocetka ni shvatio da sam se ukrcao u mali Toyotin kombi kao kasnije prebrojivsi 25 clan te povorke. Stiskavac je trajao nekih pola sata (zgrbljen u 1.50m visokom kombiu!) do mog odredista Caraza, malog grada zarobljenog u okolnim vrhovima i brdima.
Nasavsi hostel (i to kakav, ljubav na prvi pogled) te nakon kratke setnje kroz male poplocene ulice i na neki cudan nacin sarmantnu malu trznicu (fetis na trznice!), shvatim da sam jedini "gringo" u gradu i jedini stanovnik hostela! U naredna dva dana nisam imao prilike sresti niti jednog, osim svog vlastitog odraza u ogledalu! Safrseno! Fantasticno! Ono sto sam trazio i sto mi treba! Mir... Uz knjigu, opijajuci mir koji me okruzuje, na verandi hostela u najudobnijoj fotelji koju mozete zamisliti pokriven toplom dekom od alpace utonem u zen stanje ovoga malog mjesta...


pogled niz ulicu Caraza

Na savijet Lucha, vlasnika hostela, na rano jutro uz na komadu papira nacrtane upute krenuh na 9ero satni hike po vrhovima okolnih brda kroz mala od svijeta sakrivena indigenous sela. Iako sam se izgubio u dva navrata, upao u trnje, potpuno se iscrpio, dobio zulj(cinu) na desnom stopalu (na palcu!), bio je to uvjerljivo najbolji dan mog dosadasnjeg putovanja! Krociti, polako ali sigurno, kroz ta neodoljiva sela visoko gore na 4000m, osjetiti kako me prate ti sramezljivi, bojazljivi pogledi, djeca koja su me pratila na putu iz skole suljajuci se po sumarcima i kanalima malo po malo skupjajuci hrabrosti da mi se priblize, dobronamjerni pozdravi, nastambe od zemlje pred kojim na kanalu zene u tradicionalnim odorama peru ves, budno pracen cijelo vrijeme od snjegom i ledom pokrivenih vrhova, koji kao divovi cuvaju ovaj djelic raja...


Pogled na Huascaran

Vrativsi se u hostel nakon cjelodnevnog pjesacenja, prevrcuci po quechua jeziku koji su me probali nauciti u selu, bol i razne upale pocele su biti dominantan osjecaj u mom tijelu. Pivo kojim me je Lucho ponudio uz pricu o nepovratno nestalim ledenjacima podrucja, i pesimisticnom buducnosti za ostatak bijelih kapa koji okruzuje njegov hostel su privele ovaj dugi ali neopisivi dan kraju ( i da, hvala Bogu na andolu 300!)
Lagano ukocen u predjelu kriza (bice da me propuhalo :)), nedajuci mi vrag mira, ponovo poslusam mudrosti Lucha i krenem na nesto kraci hike do tirkizno plavih laguna visoko gore. Brzo sam se uvjerio da kraci ne znaci i laksi, hvatajuci zrak i soptuci na 4700m nakon sto sam pokusao pratiti Alexa (spanjolac iz Teruela (pazi ti, Aragon), profesionalni planinar ni manje ni vise)! Bila je to klasicna prica o zecu i kornjaci, samo sto je zec ipak stigao puno puno prije na cilj! U zelji da ne ponavljam svoje odusevljenje, prilazem sliku koja govori tisucu rijeci! Povratak na kamionu kojeg smo sa palcem ukrotili, na vrecama kukuruza pod kartonima skrivajuci se od kise vratili smo se u Yungay.


Laguna 69...

Gladan, sretan sto sam na meniu uocio lokalni specialitet Cuy u pikantnom umaku (zamorac), mrdnuvsi usima dva puta, polizavsi prste, dobio sam se! Omastio brk! (Ispricavam se onima kojima sam smazao kucnog ljubimca!)
U 4 kvadrata male snjezno bijele spartanske sobe u simpaticnom obiteljskom hostelu sa glupavim zadovoljnim osmijehom na licu utonem u zasluzeni san..
Na rano jutro spreman za daljnje dogodovstine opremih se potrepstinama na placu te krenem busom prema glavnome gradu Perua, prema 15milionskom metropolitanu Limi! Planiran put prema Piscu istoga dana se nije ostvario, te sam se smjestivsi u hostel u posh djelu Lime uz pivo i ribice iz konzerve u sarolikom drustvu youth hostela pricekao sljedeci dan za daljne zgode!


bez komentara...


prije skole negdje u Andama

Malo povijesti:
Grad Yungay je obiljezen u povijesti kao mjesto najvece prirodne katastofe u Andama. 1970g. potres je oslobodio 15 miliona m3 kamena i leda, koji su zatrpali cijeli grad sa gotovo svih 18000 ljudi.

Cinjenica:
pocetkom 50tih godina kada je televizor prestavljen u Andama, lokalno je stanovnistvo masovno poslo u potragu za boljim zivotom u nizine trazeci izlaz iz teskog zivota. To je rezultiralo pojavom "Pueblos jovenes" iliti mladih gradova na obroncima brda oko Lime, bez tekuce vode i struje. vise od polovice Peruanaca zivi ispod granice siromastva. Problem nezaposlenosti je toliki da se ne moze izmjeriti.


Cin peti: 09.11 - 12.11

Preko Panamericane pracen pustinjom i dinama koje nestaju u valovima Tihog oceana stigao sam u Pisco. Smjestivsi se u najjeftiniju opciju u gradu (moje zahtjeve zadovoljavalo) koji je neodoljivo posjecao na TVu vidjene gradove bliskog istoka (uzmimo Beirut), u kojem je popodnevna brake dance izvedba lokalnih klipana na centralnom trgu bila highlight dana! Doduse ono sto grad nije ponudio, popravila je zanimljiva skupina koja se skupljala u dvoristu hostela (birtija u razvoju) sa kojom sam uz pivo, cuba libre i intrigantnu lulu popravio izvedbu dana.
Izcjedivsi 10$ za put na Islas Balestas iliti njihov nadimak koji je mene privukao u ove djelove "poor mans gualapagos", prateci pogledom (koliko je to bilo moguce) sve te ptice "bombardere" koje su nadlijetale nas camac, sepurenje pingvina, suncanje tuljanja koji nisu previse marili za horde turista, te meni osobno najdrazih kormorana u svom gotovo plemenitom krstarenju tik iznad povrsine oceana, Napustio sam te guanom bogate prostore (do 50 m dubokog pticijeg izmeta!) i tri sata kasnije vec sam bio ponovo u Limi!


Poor mans Gualapagos

Potpuno se odusevivsi piletinom u vinu i sljivama za prste polizat koju sam objedovao u zalogajnici ispred autobusne u Limi (1$ ;)), nakon 15 minutnog gubitka tlaka poradi probavnih radnji odlucim da cu ipak noc provesti na aerodromu cekajuci Marka (za prijatelje batman)! Nakon duge reumaticne noci (stedim na smjestaju) provedene prostrt na tri spojene stolice Int. aerodroma oko 7 ujutro pojavio se i Marko!
Zanimljivim i nadasve jeftinim javnim prijevozom sa ruksacima koji gabaritno ne zadovoljavaju lokalne buseve, probili smo se kroz Limu do centra grada te kod simpaticnog djedice doruckovali gulas i pivo! Prosavsi i vise nego je potreban broj puta kroz centar Lime, sa kulturnim bljeskovima okolnih besplatnih muzeja, promjenom straze ispred zgrade vlade (kakav trash, sviraju Twist), gledanja snimanja scene nekog filma (Marko tvrdi da prepoznaje glavnog glumca), sve upakirano u vec pozamasni broj pivom pracenih pauza po parkicima, dan smo priveli kraju sa urucenom porukom od mlade sarmantne dame u agenciji, citiram "you cant clim the bus drank". Naravno uzvrativsi istom dozom sarma u autobus smo bili pusteni! U autobus koji nas je smrznute poradi nelogicno upaljene klime (na 4000m) dovezao do Huancaya, grada koji nam je osim promjene busa posluzio i za nabavku rucnih satova! Ja kupio Casio (5 sola, a wather proof)!
Vazni sa novim satovima nekoliko sati kasnije ukrcali smo se na bus koji je isao put Huancavelice, malog planinskog mjestasca (pokazalo se interesntnog) koji ce biti nas dom u iduca tri dana. Uz domaci tamales sa piletinom kupljen u busu od nekog propovjednika (kupio bi i bez te propovjedi), preko krivudave ceste spektakularnih Anda stigli smo do Huancavelice.
Vodjeni Eliasom, lokalnim fizioterapeutom i taekwondo instruktorom (upoznali ga u busu) preko piva, lokalnih birtija, pisca, kukovima promasenih peruanskih folk ritmova, ruma sa eukalipusom te pilece juhe (odgovorno tvrdim najbolje ikad probane) sa ceste u 3 ujutro, upali smo u ralje ovoga na oko nevinog mjestasca!


Lima


Samo za nas putnike :)

Malo povijesti:
Guano, iliti pticji izmet, prvoklasno gnojivo koristeno jos od doba Inka, je sredinom 19 st bio Glavni Peruanski izvozni proizvod!! Bilo je toliko unosno da su se Spanjolci umjesali u takozvani Guano rat 1855-86, kako bi preuzeli kontrolu nad okolnim otocima.

Zanimljivost:
Huancavelica, malo, pitoreskno mjesto u visoko u Andama, do prije 10 godina je bilo jedno od glavnih uporiste tadasnjih teroristickih frakcija!!!


U autobusu


Cin sesti: 13.11 - 16.11

Nakon veselice od sinoc i blagog jutarnjeg mamurluka "take it easy" dan je sve sto smo trebali! Nakon kraceg jutarnjeg protezanja ekstremiteta po okolnim brdima i vidikovcima, uz pivo kao gusteri na suncu na travi Plaze de armas provedosmo popodne razmisljajuci kako napraviti taj ron caliente koji smo tako slatko pili sinoc.
Nevjerovatno sto sve mozes saznati u jedno ljeno popodne slusajuci od znatizeljnih lokalaca... da je mjesto dugo bilo u crvenoj zoni zbog teroristicke aktivnosti i to ne tako davno (prije 10tak godina), da je u mjestu jaka prisutnost Opus Deia i da imaju veliko sjemeniste na sjevernom djelu grada, da po misljenju starijeg lokalnog stanovnistva ljudi svaka slika koju mi naporni turisti opalimo uzima komadic duse osobe na slici, da je obliznje malo selo duboko sakriveno u planinama bilo zadnje uporiste terorista i glavna baza na cijem su trgu pogubljivali zarobljenike, da im kamion za smece cijelu godinu svira bozicne tonove... posezuci pivo za pivom, dugo u dan potpuno smo ostali bez teksta (cudim se!)
Naravno slusajuci te price uputili smo se do spomenutog sela (sutra), prosetali trgom, prosli kroz u rusevine nekadasnjeg stozera...
Savrsen dan u kojem smo i dalje bili jedini avanturisti u ovom djelu Peruanskih Anda...


Natjecanje skola u tradicionalnim plesovima

Saznavsi za lokalnu rutu po planinskim off road putovima do naseg sljedeceg mjesta, dan koji smo time dobili proveli smo u prije spomenutom razgledavanju teroristickog sela, nabavci svih potrebnih sastojaka za ron caliente, lokalne svadbe na kojoj smo bili glavna atrakcija (Elias nas ubacio,skoro nas ozenise! Potencijalne punice plele mrezu :)) te ponovo uhvaceni u plesne ritmove folka smo prakticki iz La Carambe zavrsili na stanici za Ayacucho (dobro ajde spavali smo 45 min).
Nakon toplog svijezeg peciva kupljenog na stanici u 4 ujutro od simpaticne starice i odbijanja ponudjene juhe sa ceste (nedovoljno promila, valjda) krenuli smo put Ayacucha preko pokazalo se bajkovitog i gotovo nestvarnog puta preko planina u mome dosadasnjem postojanju (trenutak u vremenu)! Zamjenivsi lokalni nevjerovatno izdrzljivi autobus sa malom toyotom nakrcanom sa 20 ljudi, u najneudobnijem mogucem polozaju sa nevjerovatno iritantnom glazbom koja je 3 sata trestala sa zvucnika, ocito prevelikih gabarita nas dvojica jedva docekasmo izlaz.
Nakon uspjesnog namjestanja zglobova i kostiju od netom zavrsene "voznje", spustili smo se u centar Ayacucha, u drustvu Francuza Remia kojeg smo pokupili putem. Uz sta drugo nego uz hladno, uz informaciju kako ovo mjestasce ima 36 crkava zavrsismo ovaj slatko/gorki dan!
Upavsi u oprostajnu ceremoniju lokalnog generala junaka (bar nam se tako cinilo), oprostivsi se od njega prosetali smo kroz Mercado cental, a bila je nedjelja, odusevljeni bojama i zivoscu sa alpacinim vestama pod rukom (za hladne noci Machu picchua) pohrlismo na pauzu u parku! odmorivsi se taman dovoljno krenusmo u jos jedan muzej sa opet fascinantnim primjercima ovaj puta Wari kulture ovih podrucja....ne mozes a da se ne zapitas kakav bi ovo svijet bio danas da europljani nisu upleli svoje pohlepne prste... drugi, fascinantni svijet...
Tesko prihvacajuci cinjenicu o sutrasnjoj 22 satnoj voznji u autobusu do Cusca, u Chifi (ime za kineski restoran u Juznoj) uz dobru klopu boreci se sa stapicima ugasismo se u zamoru restorana i latino ritmova koji su dolazili sa ulice.


Na putu prema gore...


:)

Zanimljivost:
Markovo objasnjenje Eliasu da mi ne pijemo rakiju polako , citiram: "Was ist das?? En Croacia niet, mi to odmah, si?!? ;)...prebrojite jezike!

Trenutak u vremenu:
...trgnuvsi se iz sna na gruboj planinskoj cesti, kroz zamagljeni prozor, suncem tek dotaknuti bijeli vrhovi koji su se poput otoka gubili u beskonacnim niskim oblacima horizonta... inje koje se cvrsto drzalo na obroncima nestajalo je iz trenutka u trenutak otkrivavsi sve silne nijanse zelene boje koje se odsijavaju od spokojno mirnih laguna... na stotine alpaca, smedjih, bijelih, crnih, razigranih, malih i velikih sa crvenim i rozim masnama oko usiju kao rukom razbacane po visoravni...zelena koja se mjenja u nezamislive nijanse crvene pokrivene sa blijedim bijelim pokrivacem...

El Peru:

No es este tu pais
Porque conozcas sus linderos,
Ni por el idioma común,
Ni por los nombres
De los muertos.

Este es tu pais,
Porque si tuvieras que hacerlo,
Lo elegirías de nuevo
Para construir aqui
todos tus sueńos.

Marco Martos; iz Muzeja u Ayacuchu


Cistac cipela, Ayacucho


Cin sedmi: 17.11 - 19.11

Voznja koja se sa 22 sata svela na "samo" 15 sati voznje na rubu egzistencije (zadnjih 7 normalne voznje) tesko je opisiva.... no probajmo...
neudobnost voznje mogu opisati jedino kao da sam sjedio na svojoj staroj ves masini koja je nakon svakog ciklusa centrifuge zavrsavala na sred kupaonice i tako 15 sati... izgrizenih noktiju, kronicno neispavan gledam prema rubu ceste kroz prozor u nadi da cu ga uociti i smiriti tako rad srca u petama, prevrcuci po mislima termine poput zdravstvenog osiguranja, tehnicki pregled vozila, trajnost pneumatika, povijest bolesti (vozaca) itd. Noc je donijela samo jos vise neizvjesnosti, neznajuci sta je gore: vidjeti da ne vidis rub ili nevidjeti i zivjeti u neznanju!


Na putu za Cusco... pauza za rucak

Prezivjevsi 22-satnu voznju, u nadi da je psihofizicko stanje ostalo barem donekle nepromjenjeno, stigli smo u Cusco.
Sisavsi sa planina Perua, iz malih od svijeta sakrivenih sela i gradova, gdje je stranac bio cest kao i lokalac visi od 1.70m, Cusco me je iskreno neugodno iznenadio. Grad koji je arhitektonski, kulturno, povijesno bez premca u Peruu, za mene je bio prelazan. Mcdonaldsovo slovo M koje je gledalo na glavnu Plazu de Armas smjestivsi se pored fascinantne katedrale iz 17st, horde bogatih po luksuznim hotelima, mladih po hostelima vodjeni idejom dugih jutarnjih pijancevanja, neizbjezne ralje pretencioznog turizma na svakom koraku bez trenutka mira, neizbjezne napumpane cijene, bez prizeljkivane misticnosti koja se u ovoj velebnoj prestolnici carstva Inka izgubila u masi "gringosa" i najtuznije gotovo potpuno nepristupacno obicnom, jednostavnom, skromnom Peruancu koji tu kulturu nosi u venama.
Pokusavsi se uklopiti i sazivjeti sa trenutnom stvarnoscu ovoga grada, probiruci po jeftinim (besplatnim) kulturnim sadrzajima kojih je uzasno malo, u drustvu Remia, francuza kojeg smo upoznali i primili pod svoje (posjedovao identicni kriticki osvrt prema Cuscu) docekali smo prolazak ta poduga dva dana prije odlazka putovima Inka, putevima koji vode prema Machu Picchu...


Cusqueńo


Plaza de Armas, Cusco

Cinjenica:
Okolo grada Cusca, pretstolnice Inka, u tzv. Svetoj dolini koja ga okruzuje nalazi se preko 30 izvanredno ocuvanih svetista, hramova, gradova iz te davne civilizacije ovih prostora.

Malo povijesti:
Inke zaokupljene civilnim ratom izmedju dva brata, oba zeljna krune i moci, su okarakteriizrale dolazak Spanjolaca kao dolazak Bogova koji ce ih spasiti i izbaviti iz teskih trenutaka. Iskoristivsi svoje trenutacno "bozansko postojanje" i oslabljeno carstvo opustosili su i unistili zlatom i srebrom bogate prostore Inka carstva.


Cin osmi: 20.11 - 23.11 = Machu Picchu

Dosao je i taj, po mnogo cemu centralni dogadjaj nase male setnjice po juznoamerickom kontinentu! Poranivsi (zapamtite tu rijec), zajedno sa porterima autobus nas je ostavio nakon neobecavajuceg dorucka pred vratima kanjona na 82km. Nakon sto smo odmah izgubili jednog clana ekspedicije (imala laznu ISIC karticu.. ha - ha - ha), osobu koja nam iovako ionako nije nikako sjela (vecini, ne samo nama naravno!) na uvodnom sastanku, te je bila predmet sala i posalica u sljedeca cetiri dana, krenuli smo misticnim (misticnim prije opsade hordi turista) putevima civilizacije Tawantisuyu (pravo ime Inka,quechua jezik, prijevod - Cetiri teritorija)!


podjimo :)

Prvi dan je protekao u euforiji, upoznavanju kako sa ekipom tako i sa vodicima, kuharom i porterima! Brzo je proslo ispipavanje terena, nestalo je srama i pocela je prava avantura!! Samouvjereni nakon prvog dana, odusevljeni Inka hramovima, jos dovoljno svijezi, uz fenomenalnu veceru i savrseno pripremljeni kamp od ruku "red army-a" (porteri!) te pokoju kap kise (pokazalo se mrvice pred oluju) na satoru uz zamor i prepricavanja dosadasnjih putovanja zaspasmo u prekratkom satoru (noge na zracenju)!
Dorucak uz nadolazece bijele oblake (koji su se ubrzo pretvorili u srebrno bijele) sa neodoljivim pogledom na okolne zelene planine jos u jutarnjoj magli nas je lansirao u najavljeni najtezi dan treka (2.dan)
Potvrdivsi svoj status najtezeg dana, uz dodatak kise i leda koji su se nemilosrdno spustili nad dolinom, uspon na "dead womens pass" koji nas je cekao na 4200m nije bio nimalo ugodan! Promrzli i smrcavi u kampu obavijenom maglom na rubu "cloud foresta", sa laganim upalama misicnog tkiva, slusajuci Casiana kako nam prepricava rituale i darivanja te davne civilizacije, neverbalno se dogovorivsi da ako se vrijeme ne popravi najmladja djeva iz grupe ce biti "ponudjena" za blagostanje ostatka grupe! Jutarnje sunce koje nas je probudilo i pogled na snjezne vrhove vratilo nam je nadu (a i mladoj Melissi) da ce ovo ipak nakraju biti lijepo i toplo iskustvo!


kamp

Kroceci urezanom, kamenom poplocenom stazom, sada vec suhi, sa samo pokojom kapi kise strmoglavismo se 1000m u dolinu, tik do Machu Picchu (stara planina) planine koja je sakrivala najveci hram Inka! Pocastivsi se tusom nakon tri dana, zasluzenim hladnim pivom, vinom, pa i ron callienteom koji je napokon napustio moju torbu, uz sjetne, misticne tonove koji su dolazili sa Casianove frule dosli smo do gotovo zadnjeg koraka na putu prema gore...
Porteri koji su sa salicom vruceg caja u 3:30 pokucali na sator i nepregledno, ispunjeno zvjezdano nebo iznad nas je bilo dovoljno da nas podigne na, malo je rec, noge bolne!
Nakon otvaranja vrata parka u 5:30 (da cekali smo sat i pol), uz jos uvjek samom sebi nobjasnjeno trcanje narednih 3km, dosli smo do suncanih vrata, tocno kada je trebalo, tocno kada su se prve zrake sunca probile kroz vrata i obasjale hram pod njima! Vrijedilo je!
Komentar na Machu Picchu je suvisan, iako ponovo one iste horde turista koji su se do tamo dovukli vlakom i busom, meni osobno su oduzele onu zeljenu misticnost tog predivnog mjesta.
Uspon na Wayanapicchu iliti mladu planinu koja je skrivala hram Machu Picchu sa sjeverozapadne strane je vrijedio svake suze, kapi znoja i psovke pracene po toj mozda najstrmijoj stazi kojom sam ikada stupio! Ali tamo gore... kao na vrhu svijeta...
Nakon blijedog Aguas Calientesa u kojem smo na povratku izgubili 4 sata, vlaka, te busa kojem je eksplodirala guma gotovo nas zaljepivsi za stjene i auto iz suprotnog smjera nas je barem na kratko vratila iz mrtvila i zemlje kapetana Zaspana....


D picture :)


posljednja vecera ;)

Cinjenica:
Llama path, agencija koju sam odabrao jos prije nekoliko mjeseci, pomno birajuci, je bila i vise nego izvanredna! Nacin na koji tretiraju portere, vodici, ekoloska svijest, znanje, je bilo na zavidnom nivou, i daleko su bili najbolji na planini!! sve pohvale...
Za vas buduce trekere....www.llamapath.com... vjerujte najbolja opcija...

Trenutak u vremenu:
Kisa i led padaju vec tri sata, na najtezem usponu prema "Dead women`s pass-u", korak po korak potpuno namocen po oblom kamenju puta koji su marljive ruke prije pet stoljeca jedan po jedan oblikovali i postavljali svaki na svoje savrseno mjesto... sunce koje se probija kroz gustu maglu i sive oblake iza svakog zavoja otkriva nesto drugacije, zelene obronke, jezera, nastambe, visoko gore, orhideje, raznobojne orhideje... porteri, izguzvanih, izbrazdanih lica, hrapavih ruku, u sandalama, mokri, znojni sa nevjerovatnim teretom na ledjima zure, trce kako bi stigli postaviti sve za nas turiste... neke nisam mogao u oci pogledati...


Cin deveti: 24.11 - 27.11

Promjenivsi hostel u 10 navecer, poradi ocito nesporazuma oko rijeci "rezervacija", odlucili smo provesti max lijeni dan u Cuscu. Dan se sveo na dva ukusna obroka u obliznjoj Chifi, koje pivo sa sacicom istomisljenika sa upravo zavrsenog osvajanja Machu Picchua te par epizoda "zakon i red" na kablovskoj u hostelu (da, imali su kablovsku...uhvatio i nastavak Raymonda)
Ujutro put Areqipe, zemlje kanjona, u busu iz kojeg bi izdvojio papagaja koji je buljio u nas svo vrijeme izmedju obroka kuhanog krompira cime ga je gazda hranio te dvije pojace zene koje su u bus unjeli cjelo peceno janje, ciji je mirisa preuzeo dominaciju nad ustajalim zrakom u autobusu, koje su ga u roku par minuta sa satarom raskomadali te uz peceni krompir prodavali za 5 sola! Zanimljivo...
Osim uvjerljivo najlosijeg smjestaja do sada te El Mistia, 5500m visokog vulkana povise grada, o Areqipi nemam dodatnih impresija (nevoljko setkaranje u potrazi za jeftinom hranom nije ostavilo neki dojam).
Jutro je brzo stiglo (budno oko pratilo zbuku na visokom stropu koja je prijetila), zbrisasmo put Cabanacondea, malog, 6 sati udaljenog sela u prasini obliznjeg Colca canjona!


Plaza de Armas, Arequipa

Nakon i tih 6 sati (nekada imam osjecaj da ovaj put jedna duuuuga voznja autobusom;)) kroz pustinju i kanjone stigli smo u taj prasnjavi, sa osjetnim brojem C u zraku, gradic na samom rubu ponora.
Smjestivsi se u zanimljivi, kamenom ozidani, trstikom pokriveni, sa pogledom na dva magarca i planine iza njih, sarmantni hostel, spustismo se do odvojenog restorana i za masivnim drvenim stolom, uz svijece zabodene u prazne boce chileanskog vina (casillero del diablo, kog zanima), otvorenu krusnu pec, i hladno pivo te zanimljiv izbor rusko-madjarskih tonova vlasnika hostela koji su dolazili sa sterea, upadnemo u zavodljivu melankoliju ovog u prasini izniklog hostela.
Uranivsi sa pijetlovima (magarci jos spavaju pod prozorom), uvjereni u svoje oporavljeno netom naruseno psihofizicko stanje penjanjem putovima Inka, odlucismo se hrabro spustiti 1200m u grotlo kanjona! Doduse doljre nas je cekala oaza sa prirodnim bazenima i hlad palmi. I to sve besplatno, na racun hostela! Uz pomisao "malo raja nikada ne skodi" u bazenu pod palmama privedesno rane popodnevne sate. Definitivno precjenivsi otpornost nase koze (bosanski dres), ono sto je slijedilo nakon brckanja u plicaku je bilo izuzetno bolno iskustvo. 4 sata, 7.5 km, 1200 m vertikalnog uspona po najvecem suncu, uz naravno premalo H2O. Jedino vrijedno spomena u tom mucnom i bolnom povratku je bio kondor koji je krstareci vrucim zrakom kanjona prejedrio iznad mene (ne iskljucujem fatamoganu i teze halucinacije). Uz kazachok i dobru klopu njanjeznije moguce spustili smo zagorena i iscjedjena tijela na hladne plahte i zavrsili ovaj gorko/slatki dio puta prema gore.


Zen....


Paraiso :)

Cinjenica:
Kanjoni Colca (3191m) i Cotehausi (3354m) oko Arequipe su medju najdubljima u svijetu!

Zanimljivost:
Andski kondori, koji se gnijezde u dubokim, strmim kanjonima ovog dijela Perua, u mitoogiji Inka su bili sveta bica, koja su po vjerovanju prenosile duse mrtvih u zivot poslije zivota... tamo gore.


Cin deseti: 28.11 - 1.12

Uhvativsi jutarnji bus nazad za Arequipu, ostavivsi Marka samog na 3 dana u hostelu, krenuh put Lime, po treci puta (Lima u malom prstu vec polako) kako bih docekao posljednju prinovu nasem timu, najsarmantniji dio ekipe, mladu i odvaznu Ivu Dananic! Nakon duge noci i jutarnjeg zgubidanjenja po ulicama Lime te provjerene lokacije rezerviranog hostela uputio sam se prema int. aeropuerto de Lima... Najduzis 4 sata kasnije Ivino lice se ukazalo na arrival vratima! Izpregovaravsi dobru cijenu za Taxi, po ulicama grada na koji se vec spustio debeli mrak, dovukli smo se do hostela u centru.


China town

Suncana nedjelja je bila kao servirana za propjesaceno prijepodne po centru Lime! Zatvorene ulice za promet oko China Towna pretvorene su u veliki market bozicne i novogodisnje tematike. Naravno nahranivsi se u Chifi (sto drugo u sred China towna), nekoliko karamelom ispunjenih churosa, sa dva velika zulja povise Ivinih japanki nakon nabave prehrambenih proizvoda u Metrou (tko normalan ide u Metro u Limi! :)) pokupismo ruksake u hostelu i krenusmo na terminal za jos jednu duuugu voznju prema Arequipi. U jednom od losijih buseva uz una ves mas JCVD i spanjolski "Krvavi sport" te zohara koji nas je promatrao iz rupe na televizoru nevoljko se upustismo u ovu 14satnu nocnu voznju...
Prezivjevsi voznju u prijepodnevnim satima dosli smo so Arequipe. Provedeno poslijepodne po trznicama i raznim lokalitetima grada uz izivljavanje na fotoaparatu kojeg je moja draga donijela (ponovo imam fortic u rukama...uf falio je..) te vecernje ispijanje piva i biske na terasi hostela sa pogledom na El Misti je bilo popraceno sa sirokom lepezom zvukova sa u Limi kupljene profesinalne frule. Zamolili su me lijepo da napustim grad.


"pueblo joven" povrh Lime


El Misti

Cinjenica:
U gore navedena i opisana 4 dana vremenski okvir proveden u busu bio je 40h!! Kako volim autobus...

Zanimljivost:
Kvisko :)


Cin jedanaesti: 02.12 - 05.12

Napustivsi Arequipu u ranim jutarnjim satima krenusmo sa jos jednim autobusom (ni manje ni vise) prema posljednjoj destinaciji u Peruu, prema Punu i jezeru Titikaka. Uz pun bus iznimno glasne djecurlije i borbe sa najmanjim WC-om ikada (cca 1.3m) stigli smo u Puno, te brzom reakcijom na kolodvoru spustismo cijenu (drug)Tito hostela na 50 sola po sobi! Neprotiveci se previse 24satnoj toploj vodi i kabelskoj tele, nakon broaster piletine (kao sa raznja) i dogovorenog dvodnevnog skakutanja po otocima Titikake uz zanosnu Milu i "Ultra violet" pustismo vjedjama po volji.
NEugodni mirisi luke u Punu su brzo ostali iza nas nakon sto smo isplovili prema fascinantnim i tajnovitim plutajucim otocima plemena Uros. Sam pogled na 40tak razbacanih otoka sapletenih od totora trske iz okolnih plicaka, sa zarko zutim od istog napravljenih nastambi je oduzimao dah.


pogled na plutajuce otoke

Sve sto se ticalo tih otoka je ostavljalo nezaboravan osjecaj i neizbjezno kimanje glavom u nevjerici da je to sve stvarno. Nakon kratkog upoznavanja sa tehnikom izrade svega sto nas je okruzivalo, na otoku koji je ostavljao dojam hodanja po vodenom krevetu te probavanja njihovih tradicionalnih odora simpaticne 20godisnje stanarke otoka koja je na istom i rodjena, malo toga je bilo moguce srociti u misli a kamoli u rijeci. Ne ulazeci u i zanemarujuci ociglednu turisticku eksploataciju ovog carobnog mjesta sa mislju da od njihove smirenosti i veselog, vedrog duha mozemo samo uciti, otplovili smo put otoka Amantania gdje smo se smjestili kod lokalne obitelji.


U domacem izdanju

Epifanija, njen muz Victoriano i mali, sve prisutni, necak Kristian su ucinili ta dva dana nezaboravnim. Smjestivsi nas u maloj crvenoj sobici povrh dvorista sa tri kreveta od trstike, nakon preukusnog rucka (povrtna juha.. mmm), uputili smo se put najviseg vrha (tesko se penjati na 4000m) otoka do hrama Pachamama (majka priroda) kako bi uhvatili zalazak sunca nad jezerom. Kakav zalazak!!! Vrijedilo je svake kapi znoja! Nakon idilicnog zalaska, okrijepljeni kod Epifanije (opet preukusno), obuceni u tradicionalnu obleku (ponovo) otplesasmo par kola, pravih narodnih u ritmu Bolivijanskog melosa! Nekoliko rundi dalje, sto plesa, sto piva, izmucena tijela su potpisala kapitulaciju te na trstici (dobro i madrac povrh trstike) pod toplim dekama od alpace zaspasmo kao bebe.
Pozdravivsi se sa Obitelji nakon dorucka krenusmo prema Punu uz jos jednu stanicu na obliznjem otoku. Uzivajuci u svjezem mangu na doku luke otoka, konteplirajuci o cinjenici da smo plovili 3600m iznad razine mora koju neminovno povezujem sa plovidbom, uz ljeskanje sunca po modrom jezeru i onaj osjecaj koji imas samo kada si pored vode, utonem potpuno u mirnocu ovog mjesta.
Oprostivsi se od Perua, ulaz u Boliviju je bio i vise nego zanimljiv! Nakon sto su mi naplatili 3 dana duzeg ostanka u Peruu, na granici Bolivije nas je docekalo zanimljivo pitanje carinika kada smo se izjasnili kao Hrvati: buenos o malos?? Znajuci o cemu se radi (dokumentarni filmovi iz 45 pusteni na njihovoj lokalnoj televiziji poradi Moralesovog glavnog politickog protivnika koji ni manje ni vise vuce korijene sa nasih prostora. Naravno prikazase nas sve kao fasiste!) uz osmjeh i potvrdno kimanje da se naravno radi o buenos Croatas provukosmo se u Boliviju. Uz pogled iz busa na dres hrvatske reprezentacije i njegovog vlasnika koji na kolicima vozi barem 30tak gajbi lokalnog piva (svuda smo isti!) krenusmo prema La Pazu. Put preko Bolivijske visoravni sa Cordilleras Real, koji su nas pratili cjelim putem, okovanih vjecnim snjegom i ledom, je bio nevjerovatan. Tako tesko skinuti pogled. Sam ulaz u La Paz je prica za sebe... smjesten u kanjonu na visini od 3660m sa zastrasujucom snjeznom planinom Illamani koja se nadvila iznad grada je odavao najljepsu panoramu nekoga grada koju sam ikada imao priliku vidjeti. Opcinjen nevjerovatnim bojama i ludilom centralnih gradskih ulica LA Paza pronasli smo izvanredan (naravno barato) hostel u zgradi koja neodoljivo podjeca na viktorijansko doba u samom centru grada tik uz Mercado Negro i tik uz Mercado de Hechiceria (vjesticji mercado) u najzivotopisnijem dijelu ovog na prvi pogled nevjerovatno zanimljivoga grada... Napravivsi krug po obliznjem placu, te nahranivsi se odlicnom arapskom hranom (falafel je falafel) priveli smo ovaj prvi dan u Boliviji kraju...


Zalazak...


Na lokalnoj festi

Zanimljivost:
Pleme Urosa ciji su clanovi po legendi izgubili svoje bozansko postojanje mjesavsi se sa lokalnim stanovnistvom Aymara govornog podrucja su svoje plutajuce postojanje poceli stoljecima prije kako bih se izolirali od agresivinih Collasa i Inka. Njihovo plutajuce postojanje isprepleteno sa totora biljkom je nadzivjelo kamene hramove i gradove Inka.

Trenutak u vremenu:
...mala kuhinjica sa malim klimavim drvenim stolom i glineno posudje na kamenoj peci iz kojih se sire mirisi domace povrtne juhe... grube, izborane ruke koje nas sluze, smedje sjetne i vesele oci koje nas gledaju kako prstima ljustimo posluzeni grasak u glinenim tanjurima...mali prozor i pogled na mirno jezero i malu luku podno brda...caj od biljke koja podsjeca na mentu...mir...zvjezdano nebo....


Cin dvanaesti: 06.12 - 09.12

rano jutarnja setnja po witch marketu, koji je po svemu bio slican onome kojem sam svjedocio u Chiclayu, na sjeveru Perua, osim po fetusima llama koji su virili iz kojekakvih kosara i mreza. Nastavivsi kroz Mercado Negro, ogroman labirint svakojake robe uz kupovanje neizbjeznih suvenira i razglednica po dobro pregovaranoj cijeni (stvarno sam dosao do zavidnog nivoa cjenkanja :)) dan imao sam osjecaj kao da je preletio... potpuno odusevljen gradom, njegovom energijom i zivotopisnim ljudima (nikada nisam vidio toliko mrtvo pijanih ljudi u ranim popodnevnim satima!) i strmim kamenom poplocenim ulicama... odavao je nekakav prividni kaos, nered, a ustvari je sve savrseno funkcioniralo.


Down town La Paz

Uz par lokalnih u Hard Rock cafeu Bolivija (i to treba vidjeti) noc je bila privedena kraju.
Odvazivsi se na izletic na 5400m visoku obliznju planinu Chacaltaya, koja takodjer slovi kao najvisi ski resort na svijetu (doduse snjega u tragovima i hrdjava vucnica), uz posjet "Valle de la Luna" intrigantni glinenim formacijama koji su do prije 5-6 godina sluzili lopovima i krimosima za skrivanje po mnogobrojnim spiljama. Da ne govorim da su takodjer do prije tih 5-6g turisti i znatizeljnici zavrsavali u obliznjim provalijama oslobodjeni svojih novcanih resursa, postojanja i ostalih mogucih vrijednosti.
Kratkog daha na 5400m (najvise sto sam u zivotu bio! Izuzev aviona - za vas mudrijase), pogled je pucao na suncem obasjane snjezne vrhove Huayne Potosi (preko 6000m) sa jedne strane i 6400m visokog Mt Illimania sa druge te kanjona u koji se sa odsjajsem sunca sa silnih limenih krovova El Alta cinilo kao da La Paz utjece u njega poput velikog slapa. Uz neobjasnjivo genijalne raznobojne lagune u tom visomkom snjeznom carstvu vrijeme kao da je na trenutak stalo (sto poradi navedenoga, a sto poradi nedosrtatka kisika :)).
Povratak nazad put La Paza je bio nesto posebno. Posebno je preslaba rijec za dogadjaje koji su uslijedili (trenutak u vremenu).


Na putu prema gore...

Bijezeci od vreve centra La Paza treceg dana smo uz dobar broj kilometara u nogama otisli do miradora koji je naravno bio ponedjeljkom zatvoren poradi ciscenja. Malo se pravivisi sto stranci sto glupi uhvatili smo par dpbrih fotografija. Iznenadni pljusak nam je naglo suzbio zelju za daljnjim istrazivanjem, te smo uz lokalnu comidu i vec nakon treceg piva dosli do izjava "da je meni samo 5 min" i tome slicnima u naravno kriticnom osvrtu na tesko stanje naseg drustva (tri piva na 3660m nisu malo! A i piva je 0.66l! Samo da se zna)! Uz naravno rjesenja za sve probleme sto su ikada i ce ikada napasti nase malo misto zaspali smo sa zadovoljnim osmjesima na licima!
U medjuvremenu iscekivanja polaska busa koji je kretao sa glavnog terminala u 7pm put Uyunia, nakon fenomenlne vocne salate i multivitaminskog napitka na gradskoj trznici (hvala Jaco!) odlucismo se malo kulturno uzdignuti i provjeriti pokoji muzej u La Pazu. Muzej Coce je bio i vise nego zanimljiv!! Cinjenica da je dr. Sigmund Freud imao rak nosne supljine poradi konzumiranih kolicina (objasnjava neke stvari zar ne!?!) te da SADe sa 4% svj. stanovnistva trosi 50% svjetskih kolicina kokaina su bile u najmanju ruku interesantne!! (bilo je tu svakojakih inf. , no necemo sada o tome;)). Zadovoljivsi nasu zelju za kulturom odlucismo se na sladoled, kokice i matineju 007na. Zadnji nastavak. Radnja 80% filma nije mogla biti bolje smjestena - Bolivija i LA Paz!! Cudan je to bio osjecaj setati ulicama tog istog grada 90min kasnije!
Uhvativsi taxi dovukli smo se do kolodvora te ukrcali u bus za Uyuni... jos jedna duga nocna voznja. TV ne radi. Mozda i bolje. ZCVD uvijek ceka iza ugla. Spreman za prijetnje smrcu na spanjolskom.


Vocna salata na trznici....


Panorama La Paza

Malo povijesti:
Sredinom 19st i pocetkom 20st Bolivija je vodila tri teritorijalna rata i sve redom izgubila od Chilea (1879-83, 350km obale), Brazila (1903g) te posebno brutalnog protiv Paraguaya (1932-35, Chaco regija, 80000 mrtvih)
Malo je rec da i nisu neki ratnici a ni poklonici srece... uzese im sve.

Trenutak u vremenu:
Povratak sa Chalcataya je ponudio puno vise nego sto sam ocekivao... Prasnjavi sljuncani put, jako sunce, strmo brdo, mala crvena mazda- kombi, kuce bez krova sa slobodnom armaturom, prokopana glavna cesta, kozne rukavice bez prstiju, lazne raybanice i srebrno u nasmijanim ustima vozaca, nudili su uz musavu djecu pored puta, znatizeljnog susjeda sa slamnatim zguzvanim sesirom, galamu motora, palez guma, tri pokusaja penjanja, povratka u rikverc, oslobadjanja sa kamenih gromada uz cestu te guranja kombija, scenarij kojeg se ni Kusturica posramio ne bi. Malo harmonike i ciganskog melosa je sve sto je trebalo ovom prirodnom scenariju balkanskih prostora.


Cin trinaesti: 10.12 - 13.12

Sa izlaskom sunca okruzeni pvc vrecicama koje su slobodno poletjele zrakom naokolo "jureceg" autobusa na prasnjavom putu u sred nicega stigli smo u malo nesimpaticno mjestasce Uyuni.
Otuzni dojam mjesta tek probudjenog uma nije puno pogrjesio. Mjestasce koje osim vojarne i zvuka trube na rano jutro te ´R´n´R iz amerikaniziranih preskupih barova i restorana nije imao apsolutno nista sto bi zapelo za oko ili uho.
U iscekivanju nuzno potrebne struje za rad ATMa uz pivo i aguardiente na bazi coce premostismo taj prasnjavi neugodni dan malog Uyunia.
Rjesivsi granicnu papirologiju u Uyuniu i procunjavsi malo po glavnoj ulici pretvorenoj u instant buvljak krenuli smo put slanog Salara.
Dobro ispregovarani (jeftino) uvijeti trodnevnog puta preko Salar de Uyunia su nosili par svojih, pokazalo se, iznenadjenja.
4x4 stara Toyota Hilux nije ulijevala previse samopouzdanja u nas na prvi pogled. Na drugi pogled nakon puknuca zadnje desne (gume, ne loze), dojam se nije bas popravio. A proslo je tek 15tak km. Drustvo, nama troma, su pravile ni manje nin vise nego tri casne sestre. Brzo smo medju ostalim grupama prozvani kao "oni sa casnama". Bacivsi pogled na obliznje groblje lokomotiva i zamjenivsi zadnju desnu (stanje rezervne tragikomicno) krenuli smo polako ali sigurno dalje!


carolija Salara...

Nedugo nakon neslavnog starta dosli smo pred Salar. Usavsi hrabro naprijed preko tog beskrajnog bijelog pokrivaca od soli, sa suncem koje se probijalo kroz oblake i nudilo, nevidjen za mene, beskonacni pogled. Zastrasujuca, smirujuca, slika nepregledne bijeline slanog prostranstva stopljene fatamorganom na horizontu sa okolnim planinskim vrhovima. Tesko jedocarati taj trenutak. Dosavsi sebi izveli smo par standardnih poza za fotke te krenuli dalje hrabro zajedno sa nasom Toyotom i casnama.


casni rucak :)

Pojmovi cesta, put, smjer, preko toga bijelog prostranstva Emilija (nas velestovani vozac) nisu previse zabrinjavali. Gutavsi enormne kolicine kokinog lisca u polu snu (glavinjao na sve strane) uzimao si je cca 100m manevarske sirine za "prometni" trak... ako se to tako moze nazvati...prometnica.
Prezivjevsi Emilijevo kunjanje nahranili smo se na obliznjem "otoku" u okruzenje ogromnih kaktusa te nakon toga uspjesno dovukli (bez kvarova) do naseg prebivalista za tu noc, naseg malog hotela od soli!
Jedinstveno iskustvo sjedenja, jedenja, spavanja, na kockama od soli praceno casicom istarske medice (casne Boga mi objerucke prihvatile ponudjeni aperitiv!) i unezvjerenim trazenjem soli po stolu od soli (okruzeni tonama soli) kako bi dosolili socni alpakin odrezak koji je mirisao u glinenim posudama... zaspasmo na krevetima od soli... u sobama od soli... sol, sol, sol, sol i jos malo soli!! Tko kaze da je zivot sladak!
Kablovima i drugom Toyotom na rano jutro rjesen problem praznog akomulatora nase ladje i bili smospremni i orni krenuti put raznobojnih laguna flamenaca!


flamenci!!!

Pustinjski krajolik u rapsodiji boja koji se iza svakog zavoja otvarao pred nama je bio nevjerovatan. Caroban. Odusevljen potpuno, sa vilicom u vecini slucaja u krilu, prolazeci kroz tu sirovu, divlju prirodu...zelene, crvene, zute lagune... zutu travu u busenima koja neodoljivo podsjeca na dikobraze koji kao da ce se svaki tren ustati i odsetati... vicuńe u grupama od 5 mozda 6... neodoljivi pogledi...rozi flamenci... stotine... i ja mali i nevazan u toj igri prirode...na putu prema gore....
Nikada nisam mislio da cu vidjeti flamence... a pamtim ih iz crtica kojeg sam kao klinac gledao, ne pamtim ime samo da je netko u crticu vikao "flamenci, flamenci, flamenci!!".
Kako rece Mujo za jelene u Kanadi: "tako su graciozni"!
Nastavivsi preko bolivijskog prostranstva i dalje u drustvu casnih (ne daju se!) dosli smo do crvene lagune i naseg sljedeceg konacista! Uz zanimljive (al ozbiljno) price o zivotnim odabirima i projektima nasih casnih sestara i zalaska sunca oko 9 sati zajedno sa strujom smo nestali iz svijeta budnih.
Nakon ranojutarnjeg namakanja promrzlih stopala u termalnim izvorima slijedio je oprostaj od spektakularne Bolivije i put prema Chileu. Nakon jos jednog prikaza bolivijskog poduzetnistva (Emilio pare u dzep a nas strpao u kombi kod svog pajde) praceni pogledom gladne pustinjske lisice otisnuli smo se prema San Pedru. Cesta koja nas je spustila sa 5400m na 2400m u nekih sat vremena zacepila nam je usi i uvela u neki drugi, civiliziraniji svijet. Agonija potrage nacina za izaci iz tog malog, u sred Chileanske pustinje smjestenog, gradica prema Argentini je bila okoncana privatnim turistickim prijevozom za koji alternativa nije postojala! Izgubljeni i naviknuti na bolivijski standard (nama odgovarao) brzo smo zatvorili vrata satora i pokusali prespavati taj nepotrebno nervozni dan.


arbol de piedra...


crvena laguna

Cinjenica:
Salar de Uyuni nekada dio velikog prehistorijskog jezera koje je presusilo, sjedeci na 3653 m.n.m sa svojih 12000km2 i slojem od 5-7m je najveca svjetska slana pustinja.

Zanimljivost:
¨Las Religiosas Adoratrices Esclavas del Santísimo Sacramento y de la Caridad¨ kako se punim imenom zove red u kojem su nase suputnice casne sestre, djeluje u preko 20 drzava svijeta sa ciljem udomljavanja, skolovanja, i skrbljenja za mlade majke i njihovu djecu koje budu odbacena od obitelji i drustva. U Boliviji najmladja majka koju su primili ima 10 godina. Vrijedna zivotna uloga nasih suputnica.


Cin cetrnaesti: 14.12 - 17.12

Nakon (pre)stresnog prvog dana u ovoj pustinjskoj oazi Chilea, jutro nakon prokampirane noci je vratilo tlak u normalu. Uz enorman broj C u zraku, nakon jutarnje kave i 20 minutnog vucaranja po gradu (dovoljno u ovim toplinskim uvjetima), te rucka (kasnije se pokazalo poprilicno kobnog za probavni trakt), krenuli smo put Valle de la Muerte jasuci na biciklima sa sandbordovima na ledjima kako bi ovim psihickim tegobama prvog dana dodali i fizicko obiljezje (masnice)!! Uz nekolicinu neugodnih, za oko a kamoli za tijelo, padova (Markov za predavanje) i zalaska sunca povrh pjescanih dina i okolnih vulkana ispuhasmo se i energetski potpuno istrosismo. Bolnih noznih zadebljanja, ali zadovolnjisvojim sandborderskim umjecem, iscjedjeni se vratismo u San Pedro.


San Pedro de Atacama

Bez zrtava...iako je bilo za dlaku! Uz zasluzenu veceru (kratko nastanjenu u nekima od nas) i Chileansko vino u dobrom drustvu freelancer ekipe iz hostela (svi redom freelance vodici... :) )zavrsismo ovaj dugi i naporni dan. Kao i mnoge prije.
San Pedra 2 dana dosta, tako da smo put Argentine krenuli na rano jutro sa stovanim gospodinom Joseom Torom Leonticem ciji je djed na nasu srecu davne 1910 iz domovine krenuo put novog svijeta i Chilea.Cjelodnevni transport "robe" po off road terenu Chileanskie pustinje sa promjenom vozila i vozaca na granici, po pasjoj vrucini (cekali argentince sat vremena), koja osim oznake "bienvenido a Argentina" i pokojeg od sunca spaljenog grmica nije posjedovala nista drugo. Da netko gleda sa strane....human trafficing.
Sa Argentinskim Mad Maxom dosli smo do Salte. Napustili smo visoke djelove kontinenta i spustili se u unutrasnjost.Promjena. Ne samo krajolika, nego je ulaz u Argentinu nakon perua i Bolivije bio svojstveni kulturoloski sok. Rotorima rjeseni pvc free prilazi grada, petlje, rasvijeta, pokosena trava, moderna Shellova benzinska pumpa... reklo bi se kultura, druga civilizacijska stvarnost....iako ne znam koliko zeljno sam to trebao...
Prvi dojam nakon prospavane noci je bio...doma...stari kontinent. Drugi par rukava, bez iza svakog ugla foto prilike necega do sada u mom zivotu nevidjenog, cudnog....sve je postalo nekako poznato...
Fenomenalni ¨Museo de Arqueologia de Alta Montana¨ koji cuva izvanredno ¨zive¨ ocuvane 500g stare mumije troje djece nadjene na visini od 6700m vulkana Llullailaco je bio posljednji dodir sa carolijom carstva Inka. Krenuo sam istocnije, u neki drugi svijet. Nakon zicare i vidikovca povrh grada ukrcali smo se u nocni bus za Resistenciju, iz koje smo nakon ranojutarnjeg dolaska se ukrcali na prvi bus prema Puerto Iguazuu u jos jednoj maratonskoj voznji po Juznoamerickom kontinentu.Uz finu klopu, pivo i dobrodosli bazen hostela u kojem se smjestismo utonusmo uz preglasne cvcke usparnu stvarnost ovoga grada.


trenuci slave i ocaja!


Salta

Cinjenica:
75% Cileanaca zivi na 2% prostora zemlje koja je duga 4300km (vise od pola kontinenta), od pustinja sjevera, sa zapada omedjena tihim oceanom, sa sjevera Andama, do Glecera juga! Vise od 250000 dusa danas tu zemlju smatra svojim domom, ciji su djedovi pocetkom proslog stoljeca iz nase drage nam zemljice krenuli put obala juznoamerickog kontinenta.

Malo povijesti:
Jedna od najzivotopisnijih i najkontraverznijih licnosti chileanske povijesti general Augusto Pinochet koji je drzao Chile pod diktaturom od 1973 - 89 iako uhvacen 1998 u Londonu pod optuzbama o smrti nestalih spanjolskih drzavljana za vrijeme svoje vladavine nikada nije docekao sudjenje i mnogi smatraju da sa svojih 90 godina nikada ni nece.2000 i 2002 godine je proglasen u oba navrata dementnim i time nesposobnim za sudjenje.

Cin petnaesti: 18.12 – 21.12

Probudjen sto sa nesnosljivom vrucinom a sto potrebom da se ukrcamo na bus prema Iguazu slapovima nakon dorucka krenusmo u potragu za tom omalenom nakupinom slapica.
Plativsi definitivno preskupu (za nas wanna be jos studente) ulaznicu za N.P. koji sramotno nema popust za studente/novinare poput nas preko staza uzdignutih povrh rijecnih pritoka I rukavaca noseni I mamljeni gromoglasnim zvukom vode slapova ispred nas (a I strelice su pokazivale u tom smjeru) stigli smo povrh naj (spektakularnijeg, zastrasujuceg, misticnijeg…) dijela Iguazu slapova simpaticno nazvanog “Garganta del Diablo” iliti Vrazije grotlo”.Vodena magla koja se dizala visoko povrh “grotla” uz gromoglasni, zaglusujuci zvuk enormne vodene sile koja nestaje preko elipticnog ruba u magli negdje tamo dolje ostavljao je gotovo apokalipticki dojam ruba, kraja puta.


vrazije zdrijelo

Tesko opisiva, zastrasujuce carobna slika te sile prirode koja se manifestira pred vasim ocima I najezene dlake na vratu od pomisli da ograda na koju ste naslonjeni popusti, tesko bi koga ostavile ravnodusnima.
Ostatak poslijepodneva je bio proveden, prohodan po okolnim stazama I vidikovcima na ostatak nista manje spektakularnih slapova, uz pokojeg reptila, znatizeljnog koatija te sve sile raznobojnih leptira koji nastanjuju ovo mjesto. 4 zulja dalje I 10° vise u zraku (na onih 25 prijepodnevnih) su bili vise nego jasan znak da je vrijeme da se oprostimo od ovog carobnog kutka.
Malo je reci da je popodne provedeno uz pozamasne kolicine Cuba Librea na bazenu bilo tocno ono sto smo trebali. Kao melem na ranu. Kao budali samar. Kao kec na desetku. Ili tak nekak.


na putu prema gore...

Nas prvi izlazak (od tri) iz Argentine je bio put cudnog I cudljivog Paraguaya preko kratkog Brazilskog dijela te pogranicnog Paraguayskog grada Ciudad del Estea koji ponosno nosi naziv najkorumpiranijeg grada Juzne Amerike. Preko granicnog preko kojeg dnevno predje preko 30000 ljudi u bescarinsku zonu, kako bi kupili te kasnije u Arg. I Bra. prodali te na taj nacin prezivjeli, usli smo u Cidad del Este. Sam pogled na grad iz sporog taxija je govorio sve o njemu. Sveprisutni mnogobrojni jumbo plakati svega moguceg iz svijeta tehnike, redovi mjenjacnica sto sa vratima sto na otvorenom, ulicni prodavaci I preprodavaci, samoprozvani sopingcentri, horde kupaca u potrazi za najboljim dealom….
Ne zadrzavsi se dugo u tom neodoljivo simpaticnom mirnom gradicu, krenuli smo put Asunciona, glavnog grada Paraguaya. Prvo mjesto na mome putu po ovom kontinentu u kojem ne mozes zaustaviti taxi na ulici I izuzetno limitiran broj hostela odavao je stvarnu sliku Paraguaya kao jako malo posjecivanu (turisticki) destinaciju Juzne Amerike (da ne kazem nepozeljnu)! Smjestivsi se u jednom od rijetkih sklonista nas ruksakonosaca, u simpaticnoj sto interijerom sto eksterijerom kolonijalnoj zgradi, u pensionu koji je vodila takodjer simpaticna gospodja Angelica koja se svojom pojavom idealno uklapala u kolonijalni stil I duh doticne gradjevine.
Proci kroz Asuncion I na svoje oci vidjeti nestvaran kontrast bogatog I siromasnog, taj crno – bijeli svijet, je bilo neko cudno, nedefinirano iskustvo.
Sklepane barake favela Asunciona sa svime sto se zakrpom zvati moze u zoni gdje barem jednom godisnje poplave sve odnesu, preplavljeno denge groznicom nosenom komarcima, otvorene kanalizacione kanale, sve upakirano I stoji na doslovno 10tak metara od glavnog trga, na 20tak metara od nove, sjajne palace pravde, tik do bijele predsjednicke palace…ostavljalo je neku gorku neshatljivu stvarnost toga grada.


favele Asunciona

Nakon potpunog muka, nevjerice, nastavili smo upoznavanje uspavanog ritma grada na 40°C u hladu, I njegovih stanovnika koji cini se nikuda ne idu bez termosice hladnog Tererea (caj) kroz usporeni film paragvajske stvarnosti koju na trenutak mozda prekine nerijetka konjska zaprega koja se kotrlja niz ulicu.
Ostaje gotovo dojam da stoji izjava dad ok god je nogomet na TV I ekipa im igra dobro te pokoji govedji odrezak na rostilju nista drugo ubiti nije vazno. Sa osjecajem da je trebalo vise vremena posvetiti ovoj u najmanju ruku cudnoj zemlji I njenim ziteljima krenuli smo put Montevidea I Uruguayan a zadnji I najdulji (24h) transfer preko juzne Amerike. Naravno busom. Iznenadjujuce brzo I lako savladan 24satni put nas je doveo u Montevideo.
Setnja nakon sto smo se smijestili po sablasno praznom centru Montevidea (nedjelja) je na prvi pogledi dojam ostavila dojam potpuno nezanimljivog, mrtvog grada. Srecom krivi dojam. Umor nam je izvukao polugu. Spavanje.


stanovnik Iguazu slapova


palaca pravde nasuprot favela u Asuncionu

Cinjenica:
Najveca svjetska rezerva pitke vode nalazi se ispod pogranicnog dijela izmedju Paraguaya, Argentine I Brazila!

Zanimljivosti:
Par brzopoteznih o Paraguayu:
- druga najsiromasnija nacija J.A. iza Bolivije. 32% ljudi zivi ispod granice siromastva
- najkorumpiranija zamlja svijeta izvan Afrike
- narcisoidnost tadasnjeg vladara ih je u ratu sa istovremeno Uruguayem, Argentinom I Brazilom 1865g kostala smrti pola populacije I gubitka 26% teritorija
- Itaipu hidroelektrana, druga najveca na svijetu (iza kineske), sa 12600MW opskrbljuje sa elektricnom energijom 80% Parguaya I 25% Brazila.
- sa gore spomenutom branom potopljeni su slapovi Sete Quedas, koji su bili impresivniji od Iguazu slapova…


Cin sesnaesti: 22.12 – 25.12

Upoznavanje Montevidea ovoga puta krcatih kamenih ulica centra u uzurbanom pulsu glavnoga grada sa najbolje ikada serviranom kavom u jednom od kafica je bilo I vise nego zadovoljavajuce. Povlaceci se po okolnim centralnim ulicama I kolonijalnim centralnim trgom sa 20ero katnicom koja neodoljivo na ZG mamuticu (suceljem nakrcanim klimama) I potpuno se ne uklapala u svoju okolinu, pancho (hot dog) standovi na svakome koraku, spanjolski sa debelim talijanskim prizvukom, te pokoja konjska zaprega koja bi prosla pored nas ostavljalo je dojam nekog cudnog kulturnog koktela ovoga grada.


Centralni trg u Montevideu

Lijeno popodne u hostelu sa hladnim crnim pivomi japankama ranjenim stopalima koje su me usidrile u sofu pred TV nije bilo najgore sto mi se moglo dogoditi. Boca Juniors – Tigre, utakmica koja je odlucivala prvaka je bila lijepi bonus.
Uocivsi u kutku police pokriven paucinom I prasinom mali rostilj, znao sam da je doslo vrijeme, da je kucnuo …. baby beef. Pomno odabravsi najbolji komad u supermarketu, oblozivsi ga sa zacinima, zacvrcao je na rostilju. Kakos u samo imali pravo. Svi oni koji su je hvalili, kovali u zvijezde, sve one preporuke (moras to probati!!) su bile na mjestu. Najmekse, najsocnije meso ikada. Moj svijet je nepovratno promjenjen. Razmisljam o pisanju bloga samo o toj temi.
Kasnije popodnevno krstarenje biciklima po plazama Montevidea je taman ono sto je trebalo vec iscrpljenom zeludcu. Pretjerali sa kolicinama.


Zivot na obalama Montevidea

Otkrivsi potpuno novo lice grada, grada koji zivi na svojim obalama, na dugim pjescanim plazama, sa terenima za nogomet na pijesku, odbojku, te svu silu ribickih stapova I njihovih vjernih vlasnika nekoliko sati kasnije vratismo se do hostela I uz dobro drustvo, harmoniku koju je Marko pronasao I zasvirao te crno domace pivo privedosmo ovo kratko Urugvajsko iskustvo kraju.
Ukrcavsi se na bus prema luci, uhvatismo katamaran koji nas je preko usca rijeke preveo do obale Buenos Airesa. Uplovivsi u pristaniste, Buenos Aires je odavao vizuru velegrada za mene do tada nepovezivog sa mojim dotadasnjim juznoamerickim iskustvom. Uhvativsi prvi taksi za centar, stigli smo do zgrade, stana gdje cemo provesti sljedecihi 7 dana. Potpisavsi ugovor o najmu smjestili smo se na 18 katu zgade u samome centru Buenos Airesa. Opskrbivsi se osnovnim namirnicama, tj napunivsi frizider, strpavsi kartu grada u dzep krenusmo put San Telma kako bi u jednoj od najzivotopisnijih cetvrti BA proveli badnjak. Shvativsi kako 10tak blokova I nije tako zanemariva udaljenost stigli smo do San Telma. Uz Chardonay, sir I masline na malom simpaticnom trgicu uplovismo u svakodnevicu ovoga grada. Pokupivsi jos koju bocu vina na putu doma uz savrsen pogled sa 18tog na vatromet koji je trajao dobrih sat vremena po cijeloj panorami grada docekasmo Bozic. Pomalo sjetno, daleko od doma utonusmo u prvu noc u BA.


Pogled sa prozora na Bozicni vatromet

Blagi bozicni mamurluk je bio zalijecen Bozicnim ruckom (naravno govedina je bila u igri) nakon kojega smo malo zbunjeni kratkim rukavima I japankama na dan Bozica (30°C u zraku) prosli par onih ne bas omalenih centralnih blokova oko nase zgrade.
Presavsi centralnu aveniju 9 de Julio u tri puta (na najsirem dijelu 22 trake) iznad koje se uzdizao visoki bijeli Obelisk, simbol BA procunjali smo po Floridi, glavnoj pijesackoj zoni grada. Po tko zna po koji put ponovljeni scenarij sa zuljevima I japankama nas je usmijerio put stana, naravno ne sprijecivsi nas da usput uzmemo Ľ kilograma sladoleda sa okusom dulce de lechea, jos jednog, uz vino I odreske, “konja za utrku” Argentine.


Predsjednicka palaca


Badnjak u San Telmu

Cinjenica:
U ovo nogometom zaludjenom kontinentu, gdje nogomet znaci zivot, Urugvaj je 1930g ugostio I osvojio prvo svjetsko prvenstvo!!

Zanimljivost:
Iako meni jako dragi izvozni proizvodi Argentine vino, govedina, dulce de leche, najveci od njih,daleko ispred svega, stoji Tango. Glazba i ples koji su svoje prve korake napravili na ulicama Buenos Airesa I gdje dan danas legendarna imena poput Carlos Gardela I Astora Pizzarolle nastanjuju gotovo besmrtno svaku poru ovoga grada.


Cin sedamnaesti: 26.12 - 29.12

Napravivisi nekakav kostur stvari I mjesta koje bi zeljelji vidjeti u ovom 13mil metropoli, prvo na odstrijelnoj listi je bilo Recoleta groblje. Ukrcavsi se na krivi bus izasli smo na naj bezbolnijoj tocci sto se tice udaljenosti I ostatak odradili starim, dobrim pjesacenjem. Recolata, ime cetvrti koje nosi I groblje je najelitniji dio BA gdje sama krema drustva obitava. Samim time ta ista krema kada potpies kapitulaciju preseli se par ulica nize u jednu od mnogobrojnih mauzoleja I obiteljskih grobnica. Setajuci kroz groblje (jedna od glavnih turistickih atrakcija) uz sablasne prizore samo staklom odvojenih lijesova zatvorenih u velike spektakularne grobnice koje strse visoko gore u vjecnom natjecanju da budu bolje I ljepse od one susjedne… cudan prizor tih monumentalnih spomenika tastini I egu kreme tamosnjeg drustva. Uz objasnjenje postajanja samo datuma smrti na vecini grobnica bez datuma rodjenja kao cinjenicu da kada su se rodili nisu iovako ionako bili nitko I nista te da dan smrti slave vise nego dan rodjenja napustili smo ovo interesantno zdanje te krenuli dalje.


Hramovi tastine Recolete

Ne znam po koji put pojavivsi se pred muzej na dan kada je zatvoren (ovoga puta dan nakon Bozica) odlucismo pjeske krenuti natrag prema centru. Ostatak dana je proveden u pregledu povijesti Argentine preko nacionalnog heroja osloboditelja Jose de San Martina, plaze De Mayo na kojoj su sve revolucije pocinjale I zavrsavale te Case Rosade, roze predsjednicke palace sa koje je svojevremeno Evita Peron drzala svoje govore a nakon nje I njena filmska verzija Madonna. Nezaplakavsi za Argentinom iscrpljeni zavrsismo taj dugi dan.
27.12 ce se pamtiti dugo… barem u mome slucaju! Red je dosao na La Bocu, radnicku, siromasnu, zivotopisnu cetvrt, domu Boca Juniorsa, I jedno od nainspirativnijih mjesta BA. Setnja po Caminitu, malom bloku u sred La Boce prosaranom bojama, koji danas nosi strogo turisticko znacenje, ali povijesno puno teze… Raznobojne kuce koje danas privlace horde turista zbog svoje gotovo bajkovite pojave I zivotopisnog za fotografe inspirativnog okruzenja, nekada, sredinom 19st kada su siromastvo I glad bili jedina realnost talijanskih I spanjolskih doseljenika naseljenih u tom dijelu I kada se farba od brodova koja bi ostajala na dokovima koristila za farbanje procelja kuca jer se za drugu nije imalo su bile sve osim turisticke atrakcije.


Caminito, La Boca

Uz horde turista, ulicnih plesaca tanga, kod kojih za neku sitnu paru mozes nauciti I napraviti svoje prve tango korake, restorana, par ulica dalje nalazio se legendarni stadion Boca Juniorsa, La Bombonera. Prohodavsi po zvijezdama slavnih okolo stadiona uz imena poput Riquelme, Batistuta te najvece od svih Maradona koji su igrali I odrasli sa ovim klubom (ispricavam se za mozda preveliku dozu odusevljenja ovog trenutka moga puta… ne mogu si pomoci!) te saznavsi za humanitarnu utakmicu koja se igrala tu vecer kupih karte kako bi dozivio La Bomboneru. Posprdne komentare na stadionu prije utakmice kako bi bilo fora vidjetu neku od tih silnih zvijezda koje su nekada trcale ovim travnjakom prekinula je galama tribina I komentatorov glas : “bienvenido Diego Armando Maradona”… nakon toga je sve nekako mutno iako se sjecam nekih lica sa terena poput Zanettia, Cambiassa, Cruza, Gage, Fernanda “nisam mogao vjerovati” Redonda (prepoznao ga po trku), Goycochee…
Svi oni za djecu sa posebnim potrebama. Kakav trenutak. Kakva uspomena.


La Bombonera

Jos grogiran, pod dojmom netom zavrsenih dogadjanja, sjeli smo na bus prema centru. Nocna voznja po La Boci je otkrila stvarnu u jednu ruku grubu sliku ovog dijela grada.
Kraj koncerta simfonijskog tango orkestra na koji smo naletjeli na putu prema doma je bio idealan kraj idealnog dana... pamtit ce se 27.12.
Dosao je dan nedjelje I u BA je to znacilo samo jedno: San Telmo sajam antikviteta! Zavrsivsi jos jednu teglicu dulce de lechea za dorucak krenuli smo jos jednom do San Telma. Ceste poplocene kamenim kockama s starim tracnicama po kojima je nekada prolazila konjska zaprega vodile su prema centralnom trgu Plazi Dorrego s koje se je sajam prosipao po okolnim ulicama.


Ulicni Tango plesaci u San Telmu

U krcatim ulicama Ispunjenim antikvitetnim standovima, ulicnim zabavljavljacima, Tango plesacima (probao zaplesati I ja, neslavnan kraj), zamorom sve sile ljudi koji su dosli vise prosetati slavnim sajmom nego nesto stvarno kupiti, “izgubismo” cijeli dan! Uhvativsi u tom periodu posjet muzeju I podzemnim tunelima BA te prosetavsi Puerto Maderom, najmodernijem I najskupljem dijelu grada kojim dominira Calatravin pjesacki most gladni u kasnim popodnevnim satima odlucismo se ponovo na malo baby beefa u home made izvedbi! Popraceno sa aperitivom od dulce de lechea I bocom vina uz pogled na svijetla grada zavrsismo I ovaj dan u fantasticnom Buenos Airesu.
Par stanica jako dobrim metroom I dosli smo do Palerma. Nakrcan parkovima, botanickim vrtovima ovaj rezidencijalni dio BA je skrivao najbolje restorane I klubove grada. Naravno najveci I najzanimljiviji park je bio zatvoren poradi ciscenja, kako se dogadja svakoga ponedjeljka, te nam nije preostalo nista drugo osim japanskih vrtova i gigantskih zlatnih riba. Popodne provedeno po kaficima I kavama, presetavajuci se po zelenom za oko ugodnom Palermu, uz lijeni pogled zirafe iz obliznjeg Zoloskog vrta te posjeta svoj sili pekara u potrazi za najboljim dulce de lecheom natopljenim pecivima I kolacima je proslo iznenadjujuce brzo. Vecera u obliznjem restoranu sa izuzetno dragom Flor, argentinkom koju sam upoznao ovo ljeto u Spanjolskoj, uz pokoju litricu domaceg Malbeca I salve smijeha priveli su ovu noc kraju!


Puerto Madero


Diego...

Trenutak u vremenu:
….10tak minuta prije kraja utakmice komentator ih najavljuje, poziva sa zagrijavanja… najvaznije izmjene utakmice…. Dva decka sa Downovim sindromom puni zelje I elana lete terenom…zeleni dres I stare iz 80tih bijele nogometne gace… tri prilike za redom… potpuno razocaranje, fulao je gol… na koljenima je… gotovo da si ne moze oprostiti… cetvrti puta lopta je zavrsila u mrezi…zabio je gol…. kakva erupcija na stadionu, kakva sreca na terenu… srce vece od stadiona….suze… u punom trku skace Maradoni u narucje…ne pusta ga…najbolji je…. najjaci je…sreci nema kraja…cijeli svijet gleda njega…cijeli svijet je njegov…

Zanimljivost:
Gdje god da krenete, kuda god da se okrenete, jedna stvar tocnije jedan lik je neizbjezan u Buenos Airesu. Lik Ernesta Che Guevarre. BIlo na plakatu, slici, majci na standu Ili grafitu na zidu lik Che Guevarre je sveprisutan. Taj vjerovatno najpoznatiji kontraverzni revolucionar, ciji lik krasi studentske sobe diljem svijeta, likom vise nego djelom poznat sirokoj svjetskoj javnosti,vjecni borac protiv kapitalizma I zastitnik nemocnih, je danas paradoksalno mozda jedan od najisplativijih marketinskih licnosti, cije ime I lik krasi silne plakate, majce, I cija ekranizacija lika I dijela danas u filmskoj industriji donosi milijune $, kapitalizmom vodjenom svijetu, svijetu protiv kojeg se tako srcano borio I zbog kojeg je zivot na kraju polozio.


Cin osamnaesti: 30.12 - 02.01

Kraj puta se nemilosrdno priblizavao, ostavljajuci nam jos jako malo manevarskog prostora. Krenuli smo prema Palermu (ovaj puta pjeske) jos jednom kako bi usli u onaj muzej koji je tako naprasito bio zatvoren prosli tjedan te kako bi se nasli na kavi sa mladom damom iz nase ambasade. Muzej “Bellas Artes” se pokazao kao izvrsnom besplatnom ponudom grada sa, I meni poprilicno neukom u podrucju umjetnosti, bogatom lepezom djela eminentnih svjetskih slikara I kipara (kako odmah koristim profinjeni jezik kada je umjetnost u pitanju! :))!


Kocija na ulicama Palerma

Prosetavsi jos malo po Palermu I napricavsi se sa Katijom na maratonskoj kavi vratili smo se na posljednju oprostajnu veceru (mislim sto se tice Arg. govedine u Buenosu) u obliznji restoran. Uz solidnu bocu vina koje je bilo jeftinije od piva (moras voljeti ovu zemlju!) privedesmo nas zadnji cijeli dan u BA.
Izbacivsi nas u podne sljedeceg dana iz stana sa onim istim, sada jos I tezim ruksacima (vino, dulce de leche) nakon prve pizze u Juznoj Americi sjeli smo na dvosatnu dugu ali jeftinu voznju prema aerodromu. Vozeci se po predgradjima Buenos Airesa po prvi puta u tom gradu i zadnji puta na ovom kontinentu, vidio sam ono tuzno, siromasno lice Juzne Amerike... Povratak na aerodrome me nije nimalo veselio iako je ovaj puta sve proslo bez trajnih posljedica (ustvari Marku su izgubili torbu). Let u 23.40 nam je pruzio pogled na vatromet iznad BA i prvu novu godinu docekanu u avionu. Valjda za sve postoji prvi puta! Neokrznuti (osim torbe) preko Madrida, Venecije i vlaka koji nas je iskrcao u hladnom, tmurnom ali nasem dragom Zagrebu 24h kasnije stigli smo doma. Nakon dva i pol mjeseca.


Kongres

Pogled unatrag:

Puno je vremena proslo od kada sam usao u vlak za Veneciju na zagrebackom kolodvoru... na put prema gore. Iako se dva i pol mjeseca cine jako puno, sada kada je sve zavrsilo, ostao mi je dojam da sam ga samo okrznuo, samo zagrebao po povrsini tog velicanstvenog kontinenta. Tesko opisivi miks kulture, povijesti, tradicije, legendi, prirode, isprepleten kroz zivote njegovih stanovnika je ostavio neobrisiv trag u meni, ostavio slike koje cu vjecno pamtiti,njihove osmjehe, lica...
Nadam se da sam nesto naucio, i to sto sam naucio da cu zivjeti, ovdje daleko od njihove stvarnosti. Da cu zivjeti njihovu skromnost i jednostavnost, da cu imati njihovu strast, da cu znati cjeniti zivot kako ga oni cjene.
Vjerujem da svatko nosi svoje nakon ovakvih povrataka, svoje misljenje, kritiku, pozitivno i negativno, i da su mnogi dozivjeli drugacije stvarnost ovoga kontinenta i njegovih ljudi, ali u mom slucaju, ja sam bio i ostao ocaran.


Na putu prema gore...

Na kraju, u cjelom tom fantasticnom putovanju, jedna stvar je ipak bila nenadoknadiva, jedna osoba koja je to trebala proci i dijeliti sve to sa mnom, moj brat Daniel. Stoga brate do sljedeceg putovanja...

četvrtak, 21.02.2008.

Zalutati kao Columbo

Lagani uvod:

Došlo vrijeme da i moja malenkost stavi par misli na ovaj moderni papirus, više zbog selektivnog pamćenja, što je sve očitije u mom slučaju, nego poradi narcisoidnog uvjerenja da znam pisati i da su moje misli vrijedne dijeljenja sa širokim pukom koji će utrošiti vrijeme na čitanje ovog uratka (brat i majka, ako joj sve isprintam na font 30).
Žalosno je (meni osobno) što je bilo trenutaka inspiracije, kroz razna dosadašnja bezbrižna druženja i vucaranja po raznim lokalitetima kugle nam zemaljske, fenomenalnih iskustava, i tada sam bio uvjeren nezaboravnih priča, koje nikada nisam stavio na papir (lijenost NIJE vrlina). A možda sam trebao (za mamu i brata ako ništa drugo).
A sada...hm.... ništa lakše, pođimo!!


Teški uvod:

Nakon što sam se dovukao nazad iz ZDA (SAD na slovenskom, slijedi objašnjenje), sa krvavo zaradjenim $ u zadnjem džepu Levisica, i nakon što sam veliku većinu zdrobio u prva dva mjeseca (Krakow, Jadran, centralna Europa, janjetina sa mladim lukom itd), i nakon što mi je orginalni plan vidno loše isplaniranog puta na Madagascar (previdio sam činjenicu da bih došao usred sezone ciklona, što bi moj entuzijazam za hiking i kampiranje ispralo kao i njihove zemljane putove!) pao na prvoj preponi, odlučio sam se za malo jednostavniju varijantu: put centralne Amerike tj. "Bogate Obale" aca Costa Rice.
Nakon donešene odluke o lokaciji, pokušaja uštede love na kombiniranju avio karata (tko bude strpljiv i pročita ovaj uradak do samog kraja, razumijet će zašto "pokušaja uštede"), te skupljanja budžeta za put, ono malo dolara što je ostalo, žicanja dragih mojih, te donacije Super Sporta u zadnji čas (ovim putem im zahvaljujem još jednom) došao je i dan polaska. Nakon punih 28min pakiranja, šator, vreča, sprej za krvopije, fejk Ray Banice, te najdraže majice kratkih rukava, bio sam spreman za otisnut se putevima starog morskog vuka Columba!


29.01. - dan PRVI - polazak

Akis (Grčka), Joe (Engleski Bobby), Adolfo (Costa Rica)

Dio onog pokušaja uštede love, sastojao se od leta iz letališča Maribor do Londona, Ryan Air je bio u pitanju, koji me istovario na Lutonu, aerodromu ne tako blizu Londona (1 od 5 Londonskih). No pođimo po redu. Krenuh put Maribora cestom kao suvozač jedne jedine nam Ive Dananićke, koja je zbog tog transporta rasutog tereta uzela slobodan dan... zahvaljujem! Nakon kratkog ali ugodnog puta stižemo u Maribor, tj. na Letališče Maribor (aerodrom - za vas par jezično neupućenih:)), koji je nakon krava koje pasu sve okrenute u istom smjeru, bio još jedan eminentni primjer neprikosnovene EU-e. Potpuno izgubljen u velebnoj kombinaciji arhitektonske genijalnosti i blještavila sa velikom dozom ukusa koje me okružuje, gotovo zakasnim na let. Još vidno šokiran slijećem na Luton, sjedam na vlak (32 bloody Pounds), dolazim do Londona, podzemna (12), odlazim sa frendovima na pivo, dva (35). Dok traje utakmica Arsenala protiv naših starih dužnika Newcastle-a, u Baileys Pubu na ulici do nedavno zvanoj "murder mile" (skrivena poruka), ispijajući treći Guinness(dobar kao majčino mlijeko), shvatim da me London košta petinu budžeta (tupa bol). Bježeći glavom bez obzira, preko zalaska sunca u New York, nezaobilazne hot&sour juhe na Newarku, nakon 14-ak sati slijećem u San Jose!


Down town San Jose

Zanimljivost: Letališče Maribor će uskoro biti preimenovano u "Letališče Edvarda Rusjana" u čast prvog slovenskog letaleca. E da se njega pita...


30.01. - dan DRUGI

Nepovratno izgubljen u okrutnom svijetu vremenske razlike. Dovraga i bestraga.


31.01. dan TREĆI - San Jose

Steven Hui (Tailand), Mauricio (Costa Rica), Gio (Italy)

Nakon kasnog sinoćnjeg dolaska u San Jose, prevrtanja svoga znanja španjolskog sa taxistom( upala mišića od silnog španjolskog), pokušavajući sa Davor Šuker, Zvone Boban, Dubrovnik objasniti gdje se točno nalazi ta Croatia, te proživljenih strahova prolaska kroz crvena svjetla (navodno je ok ako nikoga nema iz drugih "zelenih" smjerova) stižem u hostel, iskeširam 5$ za noć te potpuno šokiran brojem celzija u zraku zaspim okupan u znoju (klima free hostel). Jutro je, San Jose... Utisci: gužva, vruće, galama, zvuk trube, još malo gužve, miris nečega nedefiniranoga (loš), prljavo, smeće, opet vruće, šareno, McDonalds, Burger King (bloody jankees) sve u svemu... Potpuno očaravajuće! Iako glavni grad ima neki svoj intrigantni šarm, mene je u ovaj kutak svijeta privukla, jedna jedina...Majka Priroda!


Mercado central, San Jose


Cariari, glavna cesta

Zanimljivost: San Jose je jedan od najmlađih glavnih gradova srednje Amerike (osnovan 1738. g., proglašen glavnim gradom 1823. g.)!

Činjenica: prvi Europljanin koji je stigao na Costa Ricu... jedan jedini Columbus, Christopher Columbus (1502. g.)


01.02. - dan ČETVRTI - Tortuguero

Carole (Canada), Luisa (Spain), Felix (Germany)

Nakon što sam s Mauriciom (vlasnik hostela, član "search & rescue" tima) utvrdio "itenirary" svog dvotjednog bivanja u "bogatoj obali", ranim jutrom krenuh put "coca cola" terminala na jedan od tri autobusa (pokazalo se progresivno lošijeg kako fizičkog tako i mehaničkog stanja od prvog prema trećem). Nakon ukrcaja, put je vodio preko serpentinama krcate ceste kroz očaravajuće tropske kišne šume (opravdale naziv), nepregledne plantaže banana (kg = 50 lipa), mjesta Cariari gdje sam se upustio u razgovor sa vozačem autobusa o kompleksnosti nogometne igre i općenito filozofije života (na španjolskom!?), lokalnih farmera koji na nerjetkim zaustavljanjima autobusa za sitniš prodaju mješavinu pečenog mesa, plantanosa, limuna i voća pakiranih u vrečice za smrzavanje (to-go casados), poljskih puteva (10 km/h preporučena a i omogućena brzina). Nakon 5 sati nevjerojatno izdržljivih autobusa (sumnjao sam...priznajem), stižemo do posljednje stanice, Pavone, nečega što sam ja zamišljao mjestašcem, no stajala je samo jedna stara drvena nadstrešnica, pod koju su se svi stisnuli bježeći od naleta pljuska! Zaboravih napomenuti da je jedini način kako doći do Tortugera (T) vodenim putem. Nakon neizbježnog socijalnog kontakta za vrijeme trajanja pljuska, Alfonso povede povorku prema čamcima. Nakon prolaska kroz močvarna područja (tenisice uzaludne, tabani kao lice albino sharpeia), 1.5 km dalje stižemo do čamaca, uplivavamo u njih i kroz labirint uskih i mutnih kanala, preko rijeke T dolazimo do sela T. Iskrcavamo se, potrošim pola boce spreja za krvopije (denge groznica), ismijemo legendu sa dva crvena kofera na kotačiće (svuda blato i zemlja), smjestimo se u obližnjem hostelu ("mi", kao ja i 6 ljudi upoznatih tokom one socijalizacije), te brže bolje naručimo lokalno pivo Imperijal i Ceviche (sirova riba u limunovom soku..super fino) te uz zvukove bubnjeva, šumove Karipskog mora i u društvu iguane na obližnjem kokosovom drvetu uvučemo se u sveprisutni PURA VIDA life style...


Tipičan radni dan


Kuća na obali rijeke Tortuguero

Zanimljivost: "Pura vida" iliti dobar, čisti život, koji osim što ga koriste za pozdrav je i dio cijelog životnog plana Ticosa! Bezbrižnost, smijeh, "take it easy" stav je i više nego očit! Pura vida Costa Rica!!

Činjenica: N.P. Tortuguero je najvažnija lokacija sjeverne hemisfere za liježenje jaja kornjača, koje se vraćaju na crni pijesak plaža Tortuguera (35 km) svake godine, od kojih su najzastupljenije Tortugas verdes (zelene kornjače) aka glavate zelve.


02.02. - dan PETI - N.P. Tortuguero

Elena (Spain), Laura (Spain), Maria (Costa Rica), Feliciano (Costa Rica)

Nakon očito pretjeranog konzumiranja lokalnog piva, u CIK zore "mi" + Feliciano (nas vodič) uskačemo u kanu i prije samog izlazka sunca, prije ostalih homosapiensa, uplovljavamo u N.P. Tortuguero, očaravajući dio ove zemlje, kojeg s razlogom zovu "mala Amazona". Polagano ploveći kroz isprepletene kanale džungle, dijelom očaran onim što me okružuje, a dijelom koncentriran i ujedno izgubljen u milozvučnosti španjolskoga jezika našeg vodiča, dolazimo do uskog potpuno obrasloga kanala u koji se jedva uvlačimo kroz šumu lijana. Zamoljeni od Feliciana da na par minuta potpuno utihnemo (tako su mi barem preveli), čekamo.... I onda je čarolija počela... Prvo, pojedinačnih zvukova, sa svih strana, koji su postajali sve jači i jači, pretvarajući se u harmoniju, u igri laganog vjetra i sunca koje se jedva na par mjesta probija kroz gustu džunglu. Kajman koji je iznenada isplivao pored kanua (srce u peti), glasanje našeg vodiča (ispostavilo se učinkovito) koje je urodilo urlanjem Howler majmuna, tucan koji je odletio sa drveta, na koji je od nikuda doskakala porodica Whitefaced majmuna (kapucinera), koji su bez imalo straha i puni znatiželje došli nama na dohvat ruke... Bezvremenski... Iako je trajalo svega 15-ak minuta, imao sam osjećaj kao da je vrijeme stalo... Nezaboravan osjećaj moga prvoga susreta sa džunglom. Potpuno očarani ovom potpuno divljom i nedirnutom prirodom nakon trosatnog veslanja po močvarama T., Feliciano odluči da, pošto smo mu tako dragi (najdraži u povijesti dragih), će za samo 5$ po osobi (hm) provesti nas do vrha obližnje planine, ni manje ni više probijajući se sa mačetom, što kroz čudo raslinja, što kroz rojeve dragih nam krvopija, slušajući njegove priče o otrovnim zmijama, paucima, pa i žabama (poison dart frog, otrov može ubiti do 9 ljudi), koje ni u kom smislu nisu pozitivno utjecale na opću smirenost moga duha, istovremeno razmišljajući o svojim najdražima i stvarima koje nisam u životu stigao iskusiti, stižemo do vrha odakle, nakon što sam došao k sebi, sam bio svjedok zrakooduzimajućeg( :) ) pogleda na ušće rijeke T koje se ulijeva u Atlantski ocean i poluotoka na kojem se nalazi samo selo. Da nam se iskupi (Feliciano) za sijede koje nam je nepovratno priuštio, kokos direkno skinut sa drveta, nešto domaćeg ljekovitog bilja, crni pijesak plaže i novi susjed na onom istom drvetu (dvoprsti lijenjivac) potpuno nas je vratilo u melankoliju ovog malog dijela raja...


Dijete u ležaljci, Tortuguero


Vodič Feliziano i moja malenkost


U džungli Tortuguera

Zanimljivost: Casados (riža, grah sa piletinom ili svinjetinom) je tradicionalno jelo koje je svoje ime dobilo "priča se" u vremenima kada se rad većinom odvijao na plantažama, te bi na zajedničkoj stanci za ručak onaj muškarac koji ima najviše hrane, najbogatiji ručak bio zvan Casado (oženjen)!

Činjenica: Iako pokriva samo 0.03% površine planeta, Costa Rica je dom za 6% ukupnog biljnog i životinjskoga svijeta ove naše kugle zemaljske!! Pa ti vidi!


03.02. - dan ŠESTI - N.P. Volcano Arenal

Zdenek (Chech Republic/Canada), Elfrin (Costa Rica), Al & Lois (Canada)

Rano jutarnje buđenje (opet cik zore) kako bih, prije nego napustim ovaj raj, sjeo još jednom na crnu plažu Tortugera i gledao kako se sunce uzdiže iznad Atlantskog oceana. Pokušavajući spremiti tu sliku u neiskvarene dijelove sive mase, ponovo uplivavam u čamac i... nanovo put pod noge mokre! Krstareći ponovo kroz svu silu mutnih močvarnih kanala, preko bliskog susreta (par metara od čamca...čamac lagano trulkast) sa cca 4-metarskim krokodilom, fenomenalno zanimljivih Ticosa (vizualno i društveno) koji su ulazili i izlazili iz čamca duž dvosatne plovidbe, iskačem iz čamca, uskačem u mini bus i 5 sati kasnije u unutrašnjosti, nakon oduzetih tablica od čuvara zakona (istekla dozvola za prijevoz putnika), bjesa Elfrina (vozač) koji da je znao ne bi stao, te tko zna koje po redu kile pojedenih banana, stižemo preblizu vulkanu, u La Fortunu! Nakon napokon podignutog šatora (iza hostela, 2$), hladnog piva i vrhunskog kulinarskog užitka (jaja na oko), sa lokalnim Ticosima u obližnjoj "kafani" uz nogomet i Guaro (naša loša rakija, pa nijansu, dvije gore) ispraćam noć i dočekujem jutro. Jedva šator našao.


Doma nakon napornog radnog dana...


Pogled is parka, N.P. Arenal

Zanimljivost: navodno (Elfrin tvrdi) u Costa Rici, policiji nije dopušteno ići u potjere za vozilima! Radi sigurnosti na cestama!! Zato je rekao, "da sam znao, ne bih stao"!!

Činjenica: Costa Rica ima 112 vulkanskih formacija, od čega je 7 aktivnih!


04.02. - dan SEDMI - N.P. Volcano Arenal

Kiki, Kat, Ryan (Hawai, USA), Andries & Anika (Netherlands), Keith (USA/Costa Rica)

Tjeran nekim adrenalinom, ustanem opet u cik zore, (uz naglašeni bolni protest alkoholom oštećenog tijela), u obližnjoj soda-i uz Gallo Pinto, "Costa Rica finest" kavu i lokalne novine vraćam radnu temperaturu i bistrinu uma te krećem u istraživanje onoga što me okružuje. Prvo što mi je "upalo" u oko je vidna amerikanizacija mjesta koje je radi (ponavljam preblizu) aktivnog vulkana postalo savršena turistička klopka i lažna oaza za bijeg iz svakodnevnice u "divljinu" (350$ za noć sa pogledom na erupciju vulkana). Iz mjestašca koje na očigled gubi šarm i mističnost pod utjecajem nama dragog kapitalizma, brže bolje odlutam prema obližnjoj kišnoj šumi, oazi mira i bioraznolikosti. Ponovno odlutavši u svijet čarobne i sirove prirode, u društvu lokalnog "gringosa" Keitha, koji je prije 5 g. odlučio džunglu "Los Angelesa" zamjeniti džunglom "bogate obale", dolazim do skrivenog vodopada. Zanemarujuci znakove zabrane kupanja (ja no hablati espanol), umočim bolni papak te nakon malo točanja i nezaobilaznih banana, (koje nisu ublažile buku u želudcu) "doma" na ručak. Vanjska kuhinja ispred hostela je ponovo poslužila za "male tajne velikih majstora", te punog i zadovoljnog želudca, zajedno sa trojkom sa Hawai-a u sumrak krenem do vulkana. Praćeni neizbježnim majmunima i koatiima (koji ginu pod kotačima poradi glupih poluproizvoda (turista) koji ih uporno hrane), dolazimo na aktivnu stranu Arenala (sa druge strane je La Fortuna). Posmatrajući sa strahopoštovanjem erupciju te razmišljajući o imenu mjesta sa druge strane ovog čunja (La Fortuna - sreća), nakon što su isti oni turisti počeli pljeskati tokom erupcije (neću komentirati), razočaran ljudskom glupošću i fasciniran (ma komentirat ću: to je isto kao da plješćeš Niagarinim slapovima zato što voda teče!!!, kakve uzaludne nakupine kromosoma!!) tolerancijom prirode na tu glupost (da hoće jedan komadić doletjeti do izvora pljeskanja), vidno uznemiren i isprovociran vraćam se u grad naći utjehu u lokalnom pivu! Uz Super Bowl i hrpu Amera oko mene privodim ovu dionicu puta kraju...


Coati na putu


Zanimacija čekajući autobus

Zanimljivost: Nizozemski par, Andries & Anika putuju 8 mj po Centralnoj i Južoj Americi ni manje ni više nego biciklima!! 100 km dnevno!! Toliko o mom avanturizmu....

Činjenica: 1968. g. nakon što se smatralo da je Arenal neaktivan, došlo je do erupcije koja je zatrpala dva sela, odnijevši više od 100 života. Nakon toga vulkan izbacuje lavu svakodnevno.


05.02. - dan OSMI - Santa Elena

Ro (zanimljivost), Amy (USA), Jason & Lauren (USA)

Kako bih uštedio dobrih 7-8 sati i da se ne vraćam put San Josea, u turističkoj agenciji uplaćujem "jeep, boat, jeep" (solidna šteta na mom budžetu) prijevoz, koji me preko jezera (posljednji pogled prema gorućem vulkanu) i najstrmijih i najlošijih cesta kojima sam se ikada vozio (kapa dolje prijevoznom sredstvu), nakon nekih 5h, istovari u centru Santa Elene, malog (tri ulice) mjestašca na par kilometara od začaranih "cloud" šuma! Smjestivši se u planetarno popularni "Pension Santa Elena", nakon kratkog ali slatkog istraživanja okolice, uz zvukove Manu Chaoa i obližnjeg francuskog dijaloga, u predvorju pensiona utonem u melankoliju trenutka. Pension je iz očitih razloga proglašen od strane "lonely planeta" kao naj naj hostel Costa nam Rice. Izvanredna klapa koja radi/vodi pension ne spušta gard niti trenutka. Susretljivi, sarkastični i nadasve humoristično nadareni, uz kombinaciju konstantnog zamora i movinga u "chill out" predvorju posebno šarmantnog hostela, daju jasan i glasan odgovor zašto je dotični numero 1! Good vibrations! Par piva kasnije i ozbiljnih dijaloga o narušenoj nam ekološkoj ravnoteži dragog planeta (mali zeleni), uz zvukove svađe štakora koji su se očito nastanili u zidu iza mog kreveta, preumoran da bih mario, utonem u san.


Monteverde cloud forest


Pura vida!

Zanimljivost: Ro, jedan od veleštovanih djelatnika hostela, je po majci Izraelac, po ocu Talijan, po rođenju Costarikanac, po školovanju Talijan (Firenca - povijest umjetnosti), po zanimanju za vrijeme školovanja go-go plesač na Ibizi! Krvavo zarađen novac uložen u blistavu budućnost neshvaćenog umjetnika!!

Činjenica: "Cloud forest" iliti Oblačna šuma je šuma (to je sigurno) koja je karakteristična za tropske i subtropske dijelove te je veliki postotak dana u godini natkrivena "kapom" od oblaka, čime je smanjen prodor direktne sunčeve svijetlosti i time pojave evapotranspiracije (googlajte). Učinak ovih pojava daje visoki stupanj vlažnosti, mahovinom obraslu bujnu vegetaciju, te izmaglicu. Kažu da se 40-60% ukupne flore i faune svijeta nalazi u ovim šumama! Kao stvorena za Froda i njegovu družinu...


06.02. - dan DEVETI - Santa Elena @ Monteverde cloud forest

Ari & Jodie (USA), Cristina (Spain), Marta (Netherlands), Maykol (Costa Rica)

Naglo probuđen (ovaj puta i prije onoga CIK) galamom koja dolazi iz zida (bit će da je Gricko nešto sj.... na rano jutro), brojeći na prste jedne ruke odspavane sate dovlačim se do izvora kave i uz jučer kupljeni banana bread, otvaram sljepljene vjeđe. Konzultirajući se sa osobljem hostela o mome planu za današnji dan (vjerovalo se tada i posljednji) u polusnu sjedam na lokalni autobus. Preko 5 km, malo je reći zemljane ceste, uz vjerojatno najučinkovitije buđenje mog života (kao vožnja u starim ZETovim harmonikama), dolazim do "Monteverde cloud forest" rezervata. Potpuno ignorirajući pokušaje lokalnih vodiča da me vrbuju (kao ja sve znam), sam ulazim u labirint trailova tropske oblačne šume! Čitajući kartu koju sam dobio u hostelu navigiram kroz očaravajuću vegetaciju, uz neizbježnu pratnju lokalnih šerifa - Whiteface majmuna i svu paletu zvukova prašume. Zastajem kako bih na trenutak zatvorio oči i pokušao oslušati i zapamtiti zvukove svijeta koji me u ovom trenutku okružuje... Čarobno... Šuma je djelovala (nakon što sam otvorio oči naravno) začarano! Uski mahovinom obrasli puteljak koji je krivudao ispred mene, natkriven svom silom isprepletenog bilja u svim nijansama zelene, uz neodljivu laganu izmaglicu koja se zadržavala u krošnjama drveća, koje me neodoljivo podsjećalo na Ente (Gospodari prstenova, tko nije gledao šta ću mu ja)... bajka u najmanju ruku, koja postavlja nove granice masti. Nakon cca 5h pješaćenja po čarobnoj šumi (nigdje malog čarobnjaka, a ni šešira:)), odlučih zamijeniti onaj bus sa vjernim (kasnije se pokazalo precjenjenim) nogama, te laganim tempom krenem kroz šumu do ugostiteljskog objekta (da ne kažem baš birtije). Uz tako dobru atmosferu u hostelu i skupinu izvanrednih ljudi sa kojima sam imao čast konverzirati, odlučih produžiti svoj boravak ovdje za još 24h. Gitara, bubnjevi, zalazak sunca i pura vida all over again....


Put čarobne šume...


Tropske šume Santa Elene

Zanimljivost: skoro pregažen od skupine 60+ kluba, trčeći sa ogromnim teleskopima u jednoj i knjižicom u drugoj ruci, odlučih saznati čemu strka. "Bird lovers" u vječnoj potrazi (a i utrci sa vremenom) za pticama - kako koju vide tako stave kvačicu u knjigu pored imena i slike te ptice. Kakva predanost cilju... Polomiše noge...

Činjenica: Monteverde područje je dom za preko 2500 biljnih i preko 400 životinjskih vrsta.


07.02. - dan DESETI - Santa Elena reserve

Patricia (France), Cedric (France), Sandra (Canada)

"Viseći mostovi Santa Elene" je bio odgovor Maykola na moje pitanje "a što danas?". Nakon poprilično kasnog buđenja za promjenu (8:30), polako uvučen u "take it easy" atmosferu hostela, a i mještana Svete Elene, štedeći noge bolne od jučerašnjeg dana, sa dijelom vesele družine sjedam u minibus koji nas nešto prije podne dovlači do visećih mostova. Iako nam je bilo savjetovano da je (naravno) raaano jutro najbolje za posvjedočiti o čarobnom svijetu visoko gore u krošnjama, zanemarujući savjete, lagano uljuljani i usporeni uz minimalan utrošak energije, skrivajući se od jakog popodnevnog sunca, krstarimo zelenim visećim mostovima koji nas maksimalno približavaju životu u krošnjama tropske šume. Izbjegavajući povremene nagle nalete 60+ kluba, vraćamo se u hostel vidno iscrpljeni (barem ja). Odlucivši da nema smisla jurcati po cijele dane, skočim do tržnice po tropsko voće i pivo te se sa družinom, uz ritmove Cat Stevensa i Pink Floyda koji se šire sa Mayklove gitare, upustim u stanje polusna i nirvane! Kakav raj! Nakon što smo se regenerirali od "iscrpljujućeg" dana, pripremio sam mexičku hranu za oproštaj od družine (posljednja večera), te krenusmo na posljednje pivo.... nekoliko sati kasnije, uz gromoglasno odobravanje okupljenih, poderem kartu za autobus i saopćim kako ostajem još jedan dan!! Ludilo! (upotrijebite maštu). Sviće... i štakori već spavaju...


Zalazak sunca nad Santa Elenom

Zanimljivost: grad Monteverde je osnovan 1951. g. od grupe američkih Quakera (oblik protestantske "sekte", u 17. st., ekstremne) od kojih su mnogi služili zatvorsku kaznu u SADu zbog odbijanja odlaska u vojsku, koji su odlučili potražiti bolju budućnost u sjeverozapadnom dijelu Costa Rice. Proizvodili su sir, čime se i dan danas bave. Od 44 orginalna naseljenika, danas ih je živo 8!

Činjenica: Costa Rica ima više vrsta leptira nego cijeli afrički kontinent!!


08.02. - dan JEDANAESTI - još uvijek Santa Elena

Clare (USA), Charlotte (England), Victoria (Canada)

Nakon preranog buđenja i kratkog hikeinga do još jednog, skrivenog od svijeta vodopada, koji je skrivao ponovo svu čaroliju i raznolikost tropske šume, supatnik u hikeu i kasnopodnevnom mamurluku, Cedric the Frencee, mi je osviježio pamćenje i podsjetio zašto sam ja ustvari poderao svoju autobusnu kartu: Maykol nam je pričao o drvetu i spektakularnom zalasku sunca iz krošnje tog istog 30 metarskog drveta na koje se trebamo popesti... Oduševljen idejom (sinoć) poderah kartu! Nakon popodnevne meditacije i uspješno zalizanih rana Maykol nas povede put magičnog drveta! 30 min kasnije dolazimo do drveta smokve tj. strangler fig tree (činjenica), i na apsolutno oduševljenje svih prisutnih, kroz, da kroz, duplju drveta kojeg čini mreža isprepletenih korijena, penjemo se na vrh. Potpuno oduševljen trenutkom i nevjerojatnim ljudima sa kojima ga dijelim, uživajući u žarko crvenom zalasku sunca nad Costa Ricom, preplavljen osjećajem slobode potvrdim sam sebi da su ovo oni trenutci za koje živim. Ispraćeni morem krijesnica koje su u sumrak zaposjele šumu, u R&R ritmovima sa Maykolove gitare privodim (za ozbiljno sada) kraju susret sa ovim čarobnim kutkom Costa Rice...


Strangler fig tree kroz koje smo se popeli


Na vrhu drveta

Činjenica: Strangler fig tree je vrsta smokve koja koristi drugo "domaćinsko" drvo pleteći se oko njega svojim korjenjem, crpeći hranjive tvari. Kroz period od 50-ak godina domaćinsko drvo potpuno strune i nestane ostavljajući ništa drugo nego šupljinu iza sebe...

Zanimljivost: za vedra dana sa najvišeg vrha Costa Rice, planine Chiripo, vide se oba oceana, i Atlanski i Tihi!! (nažalost jedna od stvari za koje nisam imao vremena)


09.02. - dan DVANAESTI - put plaža Atlantika

Bill (USA), Julie & Garry (Ireland), Stewart (UK),

Vrateći se ponovo ranojutarnjoj rutini, u društvu Frencheea krećemo sa prvim jutarnjim busom (4:30) put Atlantske obale. Sa blago promijenjenim planom poradi extra dana provedenih u Santa Eleni, krenemo put 200 km udaljenog sela Punta Uvite. No po redu. Prvi od tri planirana autobusa je išao put Puntarenasa. Pošto je san bio sve drugo samo ne opcija na ovom offroad bus rallyu, iako iscrpljen, spremno sam se upustio u "konverzaciju" sa Ticosima, pošto je Frenchee bio zaokupljen objašnjavajući smisao života i tajne svemira mladoj Brazilki (po meni još ne legalnoj) u drugom dijelu autobusa. Slušajući sirene vatrogasnog vozila koje je žurilo prema plantaži u plamenu koju smo mi prošli prije pola sata (prije bi dečki iz DVDa Hrašče stigli) stižemo u Puntarenas. Pokušavajući saznati lokaciju polaska slijedećeg autobusa (ne postoji kolodvor), ulazimo u prvu birtiju po info, u kojoj je, ispostavilo se, sjedio vozač našeg autobusa. Par piva kasnije, u nevjerici pogledavamo prema vozaču koji trusi 4 pivo (otkada smo mi ušli), platimo i podsjetimo vozača da bi trebali krenuti za 5 min (bus). Na 30-ak stupnjeva, okupani u znoju, stižemo do grada Queposa (vozač hladan kao špricer). Nakon što smo uspješno odgonetnuli gdje da se ukrcamo u lokalni autobus, boreći se sa jutenim vrećama i domaćim životinjama u zadnjem djelu autobusa, najsporije moguće kotrljamo se prema Dominicalu. U društvu dvoje Iraca sa kojima smo podijelili taxi do Punta Uvite (bus se u Dominicalu nije pojavio), stižemo do, malo je reći fenomenalnog i od svijeta sakrivenog, hostela "Tucan" (opis slijedi). Potpuno iscrpljen postavljam šator između dviju palmi i uz par mrzlih, mlateći po komarcima, privedem ovaj dugi dan kraju.


Zalazak sunca nad Tihim oceanom


Groove u Tucan hostelu

Činjenica: do 1920. u ovom sakrivenom kutku "bogate obale" nije bilo ljudske prisutnosti, kada je došla prva obitelj sa svojim ribarskim čamcem. I dan danas je to jedan od djelova koji se odupire okrutnom svijetu modernizacije i "napretka".

Zanimljivost: za moj "kratki", 200km dug, put od šuma Monteverdea do plaža Punta Uvite je trebalo, ni manje ni više nego 13h!! Od toga barem 10h "efektivne" vožnje...


10.02. - dan TRINAESTI - Punta Uvita

Karolina (Costa Rica), Patricia (France), Stephanie & Martin (Denmark)

Zbog nesnošljive vrućine koja se pred jutro uvukla u moj šator, naravno prekidajući ono malo sna što sam uhvatio (uvijek nešto... nisam u životu manje spavao), nakon hladnoga tuša i zdjele voća za doručak, na savjet Billa (vlasnik hostela) krećemo put plaže (prije plime) "lokalnim" putem. Pošto je plaža bila 3km udaljena, uvjereni u svoju fizičku spremu i kondiciju odlučismo se za cipeliche. Natovareni sa opremom za ronjenje (peraje i dihalica sa maskom), sa ispostavilo se premalom količinom vode i bez kreme za sunčanje (svaki komentar je suvišan) krenemo onim lokalnim putem koji vodi preko za vrijeme oseke presušenog korita rijeke, koje se ulijeva u ocean 2km dalje. Sve to da ne platimo 15$ kartu za nacionalni park u čijem je sklopu plaža. Upozoreni na zmije i krokodile, skačući po oblom kamenju, koritom (Francuz je još uvijek sa mnom) dolazimo na tik do oceana. To "tik" je značilo nekih 300m koji više nisu savladivi po koritu, nego kroz gustu "travu" i džunglu. Obučeni za plažu prolazimo kroz travu koja doseže do ramena. Potpuno izbezumljeni od straha i bez ijednog komentara (sa vremena na vrijeme Francuz opsuje) prolazimo kroz to močvarno područje, ne znajući (ne vidimo svoje noge) što nam slijedeći korak donosi, sa pogledom na mutno ušće rijeke sa desne strane, uz neizbježni osjećaj da te netko prati pogledom. Sa srcem u peti i vjerojatno minus par godina života zbog pretrpljenog straha, probijamo se kroz zadnju prepreku guste džungle, i puni trnja, okupani u znoju ispadamo na plažu. Nakon par minuta potpune tišine, što zbog probavljanja zadnjih događaja, što zbog zasljepljujuće ljepote plaže koja se pruža kilometrima ispred nas, klecajućih koljena krenemo prema koraljnim grebenima kako bi nakon svega ovoga uživali u ronjenju. Došavši na vrh grebena, lagano obeshrabreni veličinom i snagom valova, uz komentar "we can do this" ulazimo u vodu. 15 minuta kasnije sa krvavim koljenom i izgrebanim šakama, pognute glave bauljamo prema spasonosnoj hladovini palmi. Bez vode, ranjeni, lagano nagorene kože i entuzijazma, popravljamo psihofizičko stanje sa dva hladna, koje nam je lokalni čičica prodao (dobro nas je oženio) iz osobne zalihe, te savichea koje smo pojeli u obližnjoj "Sodi". Uz 40-ak stupnjeva i 90% vlage dovlačimo se do hostela. Trinaesti dan je, malo je reći, bio zajeban. Mažući se Aloe Verom (ubranom u dvorištu), uz hladno pivo, te uživajući (u periodima kada bol popusti) u bendu koji je svirao u hostelu, odahnem nad ovim danom.


U mocvarama Punta Uvite


Plaza Punta Uvita

Činjenica: Costa Rica je prva država na svijetu koja je potpuno ukinula vojsku!! Učinila je to 1948. g. nakon građanskog rata.

Zanimljivost: Bill, vlasnik hostela, je nakon zaslužene mirovine u SADu odlučio kupiti hostel u Costa Rici, početi svirati gitaru i osnovati svoj bend... Novi pogled na penzionere. Hostel je u stilu haciende sa, između dva niza soba, velikim otvorenim lounge prostorom crveno žutih nijansi, ispunjen ležaljkama razapetim, što po drvenoj konstrukciji, što između mnoštva palmi... sa otvorenim šankom i malom pozornicom u dvorištu, koja ugošćuje svakoga tko je voljan zasvirati. Lagano se je izgubiti u vremenu i prostoru ove hedonističke oaze.


11.02. - dan ČETRNAESTI - put N.P. Manuel Antonio

Posljednja destinacija namjerno ostavljena za kraj, natjerala me na buđenje u 3:30, kako bih iskoristio svoj zadnji dan prije povratka u San Jose što bolje. Sada već potpuno iscrpljen (nisam više mladić), dolazim ponovo do grada Queposa, koji je "vrata" za ulaz u Manuel Antonio (M.A.). Smjestivši se u "backpackers hostel" uz nadnaravnu snagu volje koja me odvojila od kreveta krenem do parka. Ponedjeljak je. M.A. sam ostavio za zadnju destinaciju pošto se vikendom (na putu za Punta Uvitu) rijeke turista nemilosrdno slijevaju na plaže M.A. Šepureći se na ulazu (plaže potpuno prazne) kako sam stari taktičar, stara iskusnjara, ugledam tj. doživim starog čičicu koji mi sa riječima "esta cerrado" briše samodopadni osmijeh sa lica. Ponedjeljkom park ne radi. Potpuno nezainteresiran za potragom neke druge zanimacije u Queposu i ikakve socializacije (primjetite da nema imena ispod naslova) prespavam ostatak dana uz rub bazena u hostelu. Bezuvjetna predaja iscjeđenog duha i tijela...


Punta Uvita

Činjenica: Spavao sam 15h.

Zanimljivost: Mogao sam još.


12.02. - dan PETNAESTI - put San Josea

Rachel (USA), Paula (USA), Cristina (Switzerland)

Nakon i više nego skromnog doručka (banana i šalica kave), ukrcavam se na posljednji autobus moga putovanja, direktnu liniju za San Jose. Potrošivši veliku većinu preostalog budžeta na unikatni nakit od bambusa i kokosovog drveta (dan 13), postalo je očito da će trebati puno mašte i taktike kako bih se ovo putovanje privelo kraju što bezbolnije. Kombinirajući i planirajući taktiku preživljavanja (još mi fali poklona), žvačući posljednji kreker iz paketa (ručak), pregledavajući slike na fotoaparatu, razmišljam o posljednja dva tjedna, o mjestima koja sam prošao i ljudima sa kojima sam ih djelio... Kako sam dobio puno više nego sam očekivao. Došavši na Coca-Cola stanicu piješke kroz grad dovučem se do istog onog Hostela. Odlučim prespavati glad do jutarnjeg doručka uključenog u cijenu.


Crni pijesak plaža Tortuguera

Činjenica: N.P. Concorvado koji se nalazi na jugozapadu Costa Rice, na granici sa Panamom, je po National Geographicu biološki najintezivnije mjesto na svijetu. Iako park zauzima samo 4% površine Costa Rice nudi 50% ukupne njene bioraznolikosti!! (još jedna nažalost propuštena destinacija poradi nedostatka vremena... šteta....)

Zanimljivost: Dvoprsti ljenjivac, jedan od stanovnika "bogate obale", silazi sa drveta jednom tjedno i to kako bih obavio nuždu!! Zbog svojih izuzetno usporenih pokreta (opravdava ime) idealan je za parazite, kojih njegovo krzo istodobno može ugostiti i do 900!!!


13.02. - dan ŠESNAESTI - San Jose

Lorenzo (France), Paula (Australia)

Nakon što sam za doručak napravio pozamasnu štetu na tostu i marmeladi od marelice, krenuh u posljednji dan u Costa Rici. Puna želudca i sa 4000 colonesa u džepu (8$), razrađene taktike, krećem u posljednji pohod na poklone za svoje najdraže. Odvojivši 350c za kartu do aerodroma, 250 za hranu (400g špageta i mali ketchup), sa ostatkom hrabro ulazim na arts&crafts sajam. 45 min. kasnije, uz sve svoje pregovaračke sposobnosti, cjenkajući se do posljednjeg colona izlazim kao pobjednik! Spustio sam cijenu sa 7000 na 3000! Ponosno i samodopadno, sa još 400c u džepu, napuštam bojno polje. Odlučivši potrošiti posljednje novce na nešto edukativno, uz pomoć popusta sa ISIC karticom, upadam u Museo Nacional. Upoznavajući se sa povješću i kulturom Costa Rice, provedem gotovo cijelo popodne u muzeju. Vrativši se do hostela, pošto je onaj tost od jutros već odavno pao u zaborav, u društvu Lorenza, komentirajući Kusturićine filmove i Bregovićeve pjesme, riješim one špagete sa ketchupom. Uz cigaretu i čašu vode (čitaj vina) na terasi hostela privedem ovo iskustvo kraju.


Ulični svirači, San Jose

Činjenica: Površina Costa Rice je 51000 km2, ima 4 mil stanovnika, od kojih 1mil živi u San Joseu... Podsjeća na rodnu grudu od 56000 km2, 4.5mil stanovnika od kojih je 1 mil u glavnom gradu... Kao jaje jajetu!!

Zanimljivost: Lorenzo, Francuz koji priča 10 jezika, je davne 1970-e sa ruksakom na leđima prošao tadašnju Jugoslaviju! Zaljubljen u Balkan... Balkane, Balkane, Balkane moj....


14.02. - dan SEDAMNAESTI - put Lijepe Naše

Donovan (Jamaica/Cuba), Martina (Switzerland)

Praznih džepova, ali pun dojmova, sjedam u avion i krećem na najgori dio putovanja - vraćanje doma. Teoretizirajući sam sa sobom o mogućnostima teleportiranja, predam se kronično potrebnom snu. Sada slijedi za one najhrabrije i najizdržljivije (kapa dolje) objašnjenje mog "pokušaja uštede" sa kombiniranjem letova. Kasnivši u London nekih pola sata, sa još uvjek 3 sata fore do leta za Zagreb, stajem u red za "non EU" građane. Čeznutljivo gledajući kako je EU strana potpuno prazna, 30 minuta kasnije sjedam na vlak koji me vodi do Lutona. Optimističan kako ću stići na vrijeme, dolazim do Lutona i manično tražim sa kojih "vrata" leti Easy jetov let za ZG. Čitajući u nevjerici "closed" pored dotičnog leta, dotrčavam do šaltera od Easy jeta, kako bih pokušao ispraviti ovu veliku nepravdu koja mi je učinjena. Ispraćen samo sa osmijehom i komentarom "gate is closed, you are 20 minutes late" mrmljajući šaroliku lepezu pridjeva i epiteta upućenih vladi, EU-i, i svim ostalim krivcima za moju trenutnu situaciju (onih 30 min na "non EU"), dolazim do zaključka kako me čeka let Croatia airlinesa sutra ujutro, sa aerodroma sa kojeg sam upravo došao. Tih 30 min me koštalo 2000 kn. Razmišljajuci o propalom "pokušaju uštede" posljednji put vadim vreću za spavanje (barem je kampiranje bilo besplatno) i okrenuvši guzicu zidu, provedem ovaj dan zaljubljenih u zagrljaju svog vjernog ruksaka!!

Činjenica: Da sam Slovenac stigao bih na let!!

Zanimljivost: Osječani u avionu slijedeće jutro mi rekli "bolje dati 2000kn i kampirati na aerodromu nego Slovenac!!" Pa se ti misli....


Lagano/teška misao za kraj:

Došao je kraj moje (pre)kratke avanturice po Costa Rici, zemlji smještenoj na uskom pojasu centralne Amerike, između Paname i Nicarague. Dva tjedna su bila dovoljna samo za zagrebati u ovaj fantastičan eko sustav koji skriva preko 240 vrsta sisavaca, 850 vrsta ptica, 230 vrsta reptila. Zemlja koja ima 20 nacionalnih parkova i u kojoj su 25% teritorija zaštićeni ekosistemi. Raj u kojem nekontrolirano padate u "pura vida" stanje duha, mjesto sa nepreglednim pješćanim plažama, aktivnim vulkanima, tropskim šumama, izvanrednim ljudima... Nezaboravno iskustvo koje mi je donijelo puno više nego sam očekivao. Sada kada sam napokon zapisao po prvi puta svoje misli sa jednog od mojih putovanja, mogu samo žaliti što neka od njih nisu ostala zabilježena, ako ništa drugo, radi mene i mog, neizbježno, sve slabijeg pamćenja... Uspomene blijede. Slijedi 4mj Španjolske.... pa 2mj Južne Amerike.... Pisat će se...

The World is a book, and those who do not travel read only a page. ~St. Augustine

<	studeni, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Studeni 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Listopad 2008 (1)
Veljača 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv